Raditi! Raditi.../ pokušaji 6, 9, 11 - Marina Petković Liker

23.03.2009. Print | Pošalji link

Kad kazalište rekreira zbilju, ili pak stvori svoju, ali isključivo kao neku vrstu reakcije na ovu zajedničku, govori se o dokumentarizmu, kao trendu ili izvornoj formi koja je pronašla svoj put do pozornice.

No, manipulacija zbiljom, pa i dokumentarnim ili materijalom koji bi takav želio biti, ono je što od pukog iznošenja svakodnevnih situacija čini više ili manje uspješan umjetnički čin. Drugim riječima, između «što» i «kako» u takvom slučaju treba se odlučiti za kako, i baš je to prava tema nove produkcije Teatra &TD. 
Redateljica Marina Petković Liker u predstavi naslova „Raditi! Raditi.../ pokušaji 6, 9, 11“ istražuje mogućnost govora sa scene, ali tako da već na samom početku tu mogućnost negira. Nije riječ o formalnim govornim vježbama, kakve bi bile zamuckivanje, zastajkivanje ili neprimjerene i neugodne stanke, već se sam govor predstave, iako je poprilično razigrana, zaustavlja na samom, recimo to tako, početku rečenice. Umjesto verbaliziranja krize mišljenja i djelovanja, ovdje se događa tek simpatično podržavanje atmosfere u kojoj je govor moguć i poželjan, ali je njegova konstruktivnost dovedena u pitanje do granica negativnog odgovora. Prepoznatljivi postupci, kao zadržavanje privatnih imena izvođača, ili nejasna granica između izvedbe i njezinog učinka, te rastezanje čuvene scenske prisutnosti do razine pukog i ispražnjenog bivanja, legitimni su dio aparata, iako imaju prizvuk naučenosti.

Umjesto formalne raznolikosti, koja to više nije jer su opća mjesta već postala i razbijanje kazališne iluzije i dokumentarnost kao i spoj plesnog i dramskog te brisanje ili barem širenje njihovih granica, najzanimljivije u ovoj predstavi njezin je duh. Najjednostavnije rečeno, on je melankoličan ali na gotovo neobjašnjiv način pozitivan, drag i simpatičan. Najveći mu je adut infantilnost slabe misli vodilje, ne u smislu misli koja samu sebe ne dostiže, nego one koja u sebe trajno sumnja dok do akcije, možda baš zato, ni ne dopire. Zato privatne opsesije i strahovi izvođača, ili pak generalna nemoć koju iskazuju izravno ili putem metaforičnih ispovijedi, ovdje nisu u službi negiranja subjekta, nego afirmiranja njegove pogrešnosti i neispravnosti, tj. ljudskosti.

S pravom na pogrešku računala je očito i sama autorica i dopustila si, u predstavi koja bi joj trebala biti i diplomska, još na trenutak sanjati bolji svijet između zbilje i kazališta. Rečenice koje ponekad zvuče kao da su citati osnovnoškolskog spomenara tako mogu biti meta zamjerke, ali ne i način i razlog redateljičinog manipuliranja njima.
Osvetu radu i ideologiji neprestanog rada, jer navodno samo „treba delati“, makar i šesnaest sati dnevno, pa će se sve ostalo posložiti samo od sebe, Marina Petković Liker iskazuje posredno, kontroliranim kaosom na pozornici te ispred i oko nje, ulaskom izvođača u gledalište i igranjem sa svakodnevnom scenografijom. Stoga predstava podsjeća na eksperimente kakve su s kazalištem kao formom već odavno odrađeni, ali i dalje imaju određeni šarm, pogotovo kad se, kao ovdje, ne aludira na originalnost koncepta niti se bilo čime pokušava „dizati revolucija“. Kad već ni bolja prošlost ne radi, do konačnog zaključka da nam nema pomoći još je samo jedan korak – eskapizam potpunog predavanja kazališnoj igri, u kojoj je Helena Petković, inače studentica režije na ADU, dobila priliku života. Možda to i jest ono što raznorodni ansambl ovih «Pokušaja», od Ane Karić i Suzane Brezovec do Maje Katić, Tomislava Krstanovića, Sonje Pregrad i Petra Sarjanovića, zapravo želi ponuditi, ne kao poruku nego kao preporuku. Oni, naime, savjetuju bijeg - u kazalište ali i još dalje, što bi bilo negdje iza ili iznad njega. Čak i to je bolje od skrivanja na sceni, ili pokušaja letenja na tepihu koji je samo rekvizit.

Predstava «Raditi! Raditi…» zato na kraju jest simpatični pokušaj, možda šesti ili jedanaesti, koji daje puno više od vježbe ukoliko mu se gledatelj prepusti. S obzirom da joj je i namjera bila tematizirati autorsku i izvođačku nemoć, to prepuštanje treba shvatiti najdoslovnije - čak i po cijenu da se pritom zaspe.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Raditi! Raditi.../ Pokušaji 6, 9, 11 - u Teatru &td
O radu i pobuni u Teatru &TD

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici