Velika Montaža Tita

05.07.2007. Print | Pošalji link

S viškom mišljenja o prošlim vremenima, i s namjerom uzburkavanja svakodnevice koju živimo, ovogodišnji je Eurokaz postavio visoka očekivanja pred samog sebe i pred svoju publiku.

Najbolje se to vidjelo na zatvaranju, kad je umjesto najavljene velike «Montaže» svih predstava naručenih od strane Eurokaza i produciranih iz zagrebačkog proračuna Festivala novog kazališta te hamburške kazališne tvornice Kampnagel, zbog kiše igrala tek skraćena, uglavnom na unutarnje prostore Hrvatskog narodnog kazališta i Akademije dramske umjetnosti ograničena verzija spoja svih predstava ovogodišnjeg programa. No i tako prinudno skraćena, montaža s naslovom «Tito, četvrti put» pokazala je koliko je kompleksna bila zadaća kazališnim sredstvima ocrtati put Josipa Broza Tita od anonimnog revolucionara do svjetskog lidera, danas pomalo izblijedjele aure ali i dalje, slijede li se odabrani izvori, romantičnog lika svjetske povijesti prošlog stoljeća.

Apologetski odnos ne toliko prema samom Titu koliko prema njegovom vremenu, točnije vremenu koje je sam oblikovao, nije mogao izbjeći ono što je redatelj «Montaže» i dramaturg cijeklog Eurokazovog «projekta Tito» Branko Brezovec nazvao lirizmom povijesti i optimizmom pamćenja. Kako je okosnica cijelog projekta, pa onda posljedično i «Montaže: Tito, četvrti put» bila makedonska predstava prema tekstu Slobodana Šnajdera «Tito, stanoviti dijagrami čežnje», kojom se uz sporadični ironični odmak, uglavnom zaklinje na vjernost neumrlom takozvanom «najvećem sinu naših naroda i narodnosti», ni ostatak nije mogao biti drukčiji. Nažalost, umontirani nisu bili i dijelovi jedinih domaćih predstavnika na Eurokazu, predstava «Zeleno, zeleno» Damira Bartola Indoša i «Kučkinih sinova» Anice Tomić, uvjetno rečeno jedinih koji iz domaće perspektiove govore o vremenu Tita i revolucije koja se s vremenom pretvorila u svoju karikaturu.

Svi koji su kupnjom ulaznice za «Montažu» očekivali zaista pogledati cjelokupni program ovogodišnjeg Eurokaza, međutim, nisu našli to što su tražili. Ne samo zbog izostanka domaćih predstavnika, nego i zbog upravo nemogućih uvjeta, koji se ne mogu opravdati samo kišom, pojedini dijelovi «Montaže» bili su upravo negledljivi i nerazumljivi. Tako je cijela stvar tek ostala na spektakularnosti par efektnih prizora iz predstave «W & T» koju je još u prosincu Brezovec postavio u Teatru &TD, i spomenutih «Stanovitih dijagrama čežnje» iz Makedonije, dok su svi ostali dijelovi «projekta Tito», s izuzetkom koreografije Felixa Ruckerta, ostali potpuno kontekstualno neobilježeni i zato nejasni.

S druge strane, «Montaža» je, pa onda i sam «projekt Tito», uspjela odgovoriti na pitanje što je danas ostalo od Titovog nasljeđa, vremena obilježenog nesvrstanim bratimljenjima i politikom koja je pokušala i istovremeno, kupovanjem mira na svim stranama, uspjela obraniti neobranjivo. Dok se Ruckert bavio multikulturalizmom kroz spajanje plesnih tehnika Indije i Europe, makedonska je predstava pokazala Tita kao svojevsrnu mitsku figuru, sa svim svojim privatnim i javnim zastranjenjima. Sve ono o čemu se tijekom njegovog života i vladanja javno šutjelo, od zamršenog privatnog odnosa s Jovankom do ništa manje kompliciranog odnosa s nacionalističkim i komunističkim strujanjima u samoj jugoslavenskoj vlasti, «Montaža» je pokazala kao povijesnu činjenicu o kojoj tek treba stvoriti neki povijesni sud. Utoliko, čak i bez obzira na nerazumljivost dijelova te velike «site specific» predstave, čini se da je suvišak mišljenja o Titu i njegovom vremenu ostao kao trajni znak kojem ni treći put današnjih osviještenih europskih političara, niti aktualno domaće negiranje, ne mogu naštetiti.

Ovogodišnji je Eurokaz tako tek početak razgovora o našoj «suvremenoj povijesti» ili prošlosti koja ne želi proći, kazališnim jezikom ispričana priča koja nas se i danas tiče kao što je prije samo par desetljeća određivala život tadašnjih generacija. Zato se, bez obzira na prigovore o nerazumljivosti pojedinih segmenata ili nejasnosti samog koncepta, «projekt Tito» pokazao aktualnim i potentnim, postavljanjem pitanja koja nas i danas, u sasvim drukčijem kontekstu, i dalje muče, ali i odgovarajući na neka od njih. A to mu je i bila namjera.    

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Dodjela Nagrada hrvatskog glumišta 2009
Muzički Biennale Zagreb 2009. – zaključak
Dantonova smrt - Hansgünther Heyme
'Vodoinstalater' i 'Nadilazeći vrijeme' na Muzičkom Biennalu Zagreb
'Nadilazeći vrijeme' i 'Vodoinstalater' – praizvedbe na MBZ-u
Crux dissimulata - Krešo Dolenčić
'Prikriveni križ' na pozornici HNK
Crux dissimulata – opera koja nije pasionska baština
Dodjela Europske kazališne nagrade u znaku jastoga
Razloga 4 - Edward Clug

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici