Zagrebački pentagram - Paolo Magelli

30.03.2009. Print | Pošalji link

Novim projektom „Zagrebački pentagram“ Zagrebačko kazalište mladih zapravo se i nije bitno maknulo od iskoraka učinjenog već „Poletom“.

Dapače, kao da tom ponovnom institucionalizacijom svoje različitosti polako ipak vraća svoj dignitete i razlog. Ovdje prisutan odmak kvalitetni je oslonac kazališta koje se napokon počelo odmicati od, kako se činilo, uzora proteklih nekoliko godina, dakle većih i snažnijih, ali ne i važnijih parnjaka na gradskoj ili poludržavnoj razini. Time i stalna fraza o ispitivanju, ili propitivanju našeg ovdje i sada napokon počinje dobivati i dubinsko repertoarno utemeljenje.

To ne znači da je Paolo Magelli vratio magiju, jer ju je jednako veliku svojedobno ostavio i u Gavelli, nego tek da se isplati ulagati u kompleksnije zahvate i prihvatiti rizik kakav je „Zagrebački pentagram“. Od narudžbe, preko realizacije pet tekstova suvremenih domaćih dramatičara na više-manje zadane teme, preko usklađivanja želja i potreba, čak i glumačkih, pa sve do konačnog ne baš bešavnog spajanja svega toga u smislenu cjelinu, sve to proces čini bitno zamršenijim nego inače. No, isplatilo se, i to u oba smjera: redatelj je ispravio negativan saldo nakon „Vukova i ovaca“, a djelomično i „Pira malograđana“, dok je kazalište dobilo naslov koji, i kakav, zaslužuje.
 
Nije, naravno, sve idealno, i „Zagrebački pentagram“ očito je nasilno spojen, kao da je ponovno bilo važno samo kvalitetno postaviti efektni početak i kraj, dok je gotovo nebitno  kako funkcionira sredina. Također, ponekad i previše igra na slabije karte prepoznatljivosti i samog ansambla i situacija kojima kao da ni ne treba dramatičarska ruka. Ipak, iz tih slojeva stoji nekoliko i više nego pristojnih problemskih komada. Najviše je u tom smislu učinio Ivan Vidić, ali i najmanje eksponirani kut ovog pentagrama Igor Rajki. Vidićev „Zoo“ još je jedna varijanta njegove trajne fascinacije uništenjem, ili već i samom prolaznošću mladosti i pripadajućih ideala, i po nekim je  formalnim odlukama dosta sličan „Velikom bijelom zecu“. S druge strane, Rajkijeva „Pljačka“ je, ne samo zbog nezaobilazne uloge Sretena Mokrovića, najbliža baš spomenutom „Poletu“ Gillesa Granouilleta, što je kompliment. 

Iako na kraju krajeva postavlja implicitni zaključak kako svijet domaćeg dramskog pisma ipak bolje funkcionira u kraćim formama, ova predstava ipak je i dokaz da se tu ima po čemu kopati. Ali i da je svima njima redatelj u suradnji s ansamblom učinio veliku uslugu, nekom sitnom promjenom fokusa, karikiranjem ili zadržavanjem ozbiljnosti, kraćenjem ili inzistiranjem na uglavnom grotesknim songovima. Oni su dio sveukupnog odmaka od pravocrtnog prikazivanja zbilje, i korisni su kao most preko nesmisla onoga što bi trebao biti život u tranzicijskoj metropoli, a zapravo je tek zbirka različitih boja očaja negdje između, kako je već netko rekao, egzistencijalne i egzistencijalističke krize.

Polifonija dramskih glasova pritom predstavi samoj ne smeta, jer su teme pametno izabrane pa je tranzicijsko osiromašenje inteligencije kod Rajkija nastavak zapitanosti Filipa Šovagovića nad pozicijom mislećeg bića uopće u svijetu kojim vladaju vulgarnost i brutalnost gluposti, a samoća ženskih likova Nine Mitrović dobiva muški odgovor kod Karakaša. Šteta je tek što između njih postoje rezovi, a ne vezovi, unatoč nepogrešivosti Ksenije Marinković, poslovičnoj ekspresivnosti Nine Violić, posvećenosti Frane Maškovića ili zaigranosti koju u posljednje vrijeme pokazuje Doris Šarić-Kukuljica. Protrčavanje lika „iz drugog filma“, ili  autoironijsko prisjećanje na „Borosanu“, nisu poveznice nego tek jednostavni štosevi - prije gegovi nego geste, kao što je to i trajna referenca na ženske grudi kad god u predstavi „nema mlijeka“.

Magelli si je ponovno dao oduška, otvorio pozornicu ZKM-a u potpunosti i mislio je po dubini, pa neke od prizora postavlja udaljeno kao da želi naglasiti pomak, i odmak. Međutim, kad dođe do videa, iako je ovaj bitno kvalitetniji od dosadašnjih multimedijskih pokušaja te kuće, ostaje dojam da je on ovoj predstavi tek ukras, zanimljiv i zabavan, ali nimalo presudan.

„Pentagram“ zato nudi i suze i smijeh, sliku zbilje kakvu bismo mogli vidjeti kad bi bilo moguće iz nje na trenutak izići i kasnije se toga suvislo prisjetiti. Tome valjda kazalište i služi, a u ovom slučaju taj je zadatak i obavilo.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Ambijentalno kazalište - teatar u prostoru koji pobuđuje maštu
I Novi Zagreb može biti pozornica!
Sedam dana u Zagrebu - Tijana Zinajić
Zagrebački pentagram u ZKM-u
Pet priča današnjeg Zagreba u ZKM-u

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici