Europska kazališna nagrada - Wroclaw 2009.

10.04.2009. Print | Pošalji link

Što je zapravo Europa? Iako pitanje zvuči kao da je naslov jedne od emisija Branimira Bilića, čini se da on nije jedini kojeg muče fundamentalna pitanja.

Početkom travnja u Poljskoj dodijeljena Europska kazališna nagrada na osobit je način također pokušala odgovoriti na njega, i to po 13. put. Cijela je manifestacija zamišljena kao teatarski izraz volje za integracijom, ali i suptilnom dominacijom, što je najbolje pokazano prošle godine u Solunu, kad je Bjelorusko slobodno kazalište dobilo posebno priznanje, ali ne i nagradu, dok su njihovi oporbeni stavovi uglavnom unisono proglašeni ekshibicionizmom koji više duguje mladosti nego demokratskoj težnji za slobodom i jednakošću, onoliko koliko su one moguće. Zato se 2009. u Wroclawu nije išlo na tako politički eksplicitne sadržaje, nego je Europska kazališna nagrada, kao i nagrada Nova kazališna realnost, ostala u okvirima korektnog. Lakše je , naime, izazvati šušur u publici i struci banalnim performansom zbog kojeg strada jedan jastog, nego zaista postaviti pitanja o temeljnim ljudskim pravima, kao što su to učinili mladi Bjelorusi.

U tom nezamjerajućem tonu i glavna je nagrada, nešto nalik priznanju za životno djelo, pripala Krystianu Lupi, poljskom redatelju čija je rezerviranost došla do izražaja i u nekoliko produkcija koje je okupio posebno za tu priliku. Čak i kad je tema toliko zanimljiva, ili barem atraktivna kao što je Andy Warhol i njegov Factory, Lupa je morao zakomplicirati, dramaturški razvući preko svih granica i na kraju stvoriti predstavu od ukupno osam sati trajanja. Inverzija kojom se imaginarna biografija pop-art ikone pretvara u istraživanje intime i umjetničkog egoizma u predstavi naslova „Factory 2“, odužila se onima koji su je odlučili izdržati i zato jest trenutno kruna redateljevog opusa, ali nije razbila mit o cerebralnoj pozi koju kazališna publika i ne zanima previše. Riječ je o redatelju koji inzistira na klasičnoj inscenaciji, dužini i dubini monologa, što onda začini sporadičnom i prenaglašenom gestom. Sasvim drugo lice Krystian Lupa pokazao je „Predsjednicama“, legendarnim tekstom Wernera Schwaba, gdje je autorsku pozu zamijenio onom redatelja koji se dodvorava tekstu i maksimalno ga poštuje. S obzirom da je ta predstava nastala u institucionalnom kazalištu, dok je „Factory 2“ neovisna produkcija, čini se da Lupa i te kako pazi gdje će otpustiti autorske kočnice a gdje, naprotiv, zauzdati svoj kreativni poriv.

Takav nije danas, a nije bio ni prije više od dvadeset godina kad je počelo njegovo kazališno putovanja, talijanski autor, redatelj i izvođač Pippo Delbono, sigurno najupečatljiviji od čak pet dobitnika nagrade Nova kazališna realnost za ovu godinu. Beskompromisan u pomalo ostarjelom ali još uvijek atraktivnom ikonoklazmu, njegov rad jest odjek avangarde prepričane na zabavljački način, čak i kad se bavi takozvanim teškim temama poput bolesti, ludila i smrti. Upravo takva je jedna od novijih predstava, naslova „Ova okrutna tama“, s kojom je već gostovao u Hrvatskoj, i s kojom je po kratkom postupku uspio osvojiti i publiku Europske kazališne nagrade u Wroclawu. Delbonu se može zamjeriti svjesna, ali nepriznata, upotreba nesvakidašnjih, psihički i tjelesno uskraćenih izvođača, ali on s njima uspijeva stvoriti bajkovit svijet unutar kazališta, poetski u načinu i sasvim korektan u poruci. Na koncu, zaista je teško ne složiti se sa slavljenjem života u svim njegovim pojavnim oblicima, makar među njima bila i smrt.

Da ne bi baš sve prošlo bez ekscesa pobrinuo se argentinsko-španjolski autor Rodrigo Garcia, najprije ritualnim ubijanjem jastoga u performansu sasvim jasnog naslova “Nesreće – ubiti zbog jela“, a nakon toga i fingiranim snošajem pred očima malodobnih u predstavi „Prospite moj pepeo po Mickeyu“. Garcia je također zaslužio nagradu Nova kazališna realnost, i to ne toliko zbog gomilanja scenskih katastrofa i uznemirujućih slika, koliko zbog hrabrosti da programiranu kazališnu ludost dovede do koliko-toliko prihvatljivog ekstrema. U pozadini njegovog rada uglavnom je oštra kritika kapitalizma i konzumerizma, ali sam autor, paradoksalno, upravo na nju pristaje činjenicom da dolazi na reprezentativnu smotru kakva je dodjela Europske kazališne nagrade. Pritom još tvrdi da je i dalje pripadnik umjetničkog podzemlja, no samozavaravanje je ionako jedan od preduvjeta teatra. Kako u Španjolskoj, tako i u Wroclawu. Naravno, i u Hrvatskoj. 

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Dodjela Europske kazališne nagrade u znaku jastoga
Patrice Chéreau - razgovor
Patrice Chéreau – dobitnik Europske kazališne nagrade 2008.

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici