Gospođica Julija - Anica Tomić & Oliver Frljić

18.04.2009. Print | Pošalji link

Kazališni eksperiment, iako je, ili bi barem trebao biti u biti umjetnosti, izgnan je iz domaćih institucija.

Unatoč pokojem izuzetku, koji to čini programski kao Teatar &TD, ili sporadičnim iskoracima koji prije služe krpanju savjesti nego što zaista podržavaju nešto novo i drukčije, eksperimentirati se u domaćem kazalištu može samo na tvrdoj osnovi, i to po mogućnosti tako „da se Vlasi ne dosjete“. Nije stoga čudno da je „Gospođica Julija“, kako su je zajedno režirali Anica Tomić i Oliver Frljić, pronašla svoje mjesto u, naravno, maloj dvorani Polanec Zagrebačkog kazališta mladih, samo zato što iza produkcije stoji Centar za dramsku umjetnost.

Na ruku samoj stvari ne ide ni činjenica da je riječ o jednokratnom doživljaju; zametku ili segmentu cjelokupnog projekta kojim najveće nade takozvane mlađe domaće režije propituju neke od postavki klasičnih žanrova kakav psihološki realizam već jest. To što je on i dalje na pijedestalu najvećeg umjetničkog postignuća u hrvatskom glumištu drugo je pitanje, ali ne i potpuno nevažno gleda li se ovu i ovakvu „Gospođicu Juliju“ u nešto širem okviru. Primarno istraživački, a potencijalno aktivistički, te na koncu i sasvim ilustrativni početak dužeg i kompliciranijeg projekta, u Polancu je okupio uglavnom neanonimnu publiku, većinom kolege i prijatelje te pokojeg kritičara, ukoliko takvi već nisu u prve dvije kategorije. Spominjanje vjerojatno ugodne atmosfere bilo bi ne samo nepotrebno nego i ljigavo da ona, na kraju krajeva, nije odradila svoje, točnije da se nije odrazila na eksperiment sam.

Početna ideja Anice Tomić i Olivera Frljića bila je znakovito zanimljiva: plan je bio da oboje neovisno postave uvijek funkcionalni ali rijetko zaista pročitan teksta Augusta Strindberga. „Gospođica Julija“ je, kao i poneki Beckettov komad, jedan od onih na koje prve padne izbor kad formalna ili neformalna gimnazijska dramska grupa pokušava igrati za ozbiljno. Naravno, u tome nema previše sreće, ali treba vjerovati da bi s ovim redateljima Strindberg i njegova u društvenom smislu malo zastarjela ali u psihopatologiji i dalje točna, pa i aktualna studija ljudskih odnosa, nešto bolje prošli. Publici bi pak, i u tome i jest trebala biti kvaka, bilo zanimljivo pogađati čija je koja od režija. Značilo bi to čitati redateljske stilove, naglaske u mizanscenu ili disciplini i, vrlo vjerojatno – pogriješiti.

To se ipak nije dogodilo, jer „Julija“ u ZKM-u je na koncu zajednička predstava, ali s produženim trajanjem, jer glumci su je trebali ponavljati onoliko puta koliko fizički i psihički budu u stanju. Zvuči zahtjevno, i zaista jest, jer umjesto nakrcavanja simbolike, aluzija, referenci i kontekstualnih doskočica, Anica Tomić i Oliver Frljić stvorili su predstavu koje se ne bi posramilo niti jedno kazalište, čak i domaće, samo kad bi imalo dovoljno pameti da prepozna sve sudionike ovog projekta i dopusti im barem malo igre. ZKM, naravno, pored &TD-a, u tome prednjači, jer su oboje redatelja u njim dobili priliku, ali „Gospođica Julija“, pored raznih drugih dokaza, nudi i protuargument tvrdnji da među takozvanim novim konceptualcima, ili „mađarskim kubistima“, više nitko ne zna klasično režirati i, kako kaže fraza, „postaviti scenu“. Pored toga, ova predstava dokazuje da takozvana čista režija ni ne postoji, jer čak i kad je sve ogoljeno isključivo na tekst i što  uvjerljiviju izvedbu, jednostavnom činjenicom ponavljanja istoga, gledatelj sam počinje vrtjeti ako ne baš teorijska onda barem „teža“ pitanja o izvedbi i glumi. Dakle, o svemu onome što ti konceptualci ionako, na zgražanje, negodovanje ili ignoriranje većine hrvatskog glumišta, milom ili silom upisuju u svoj opus.

Da su Nataša Dangubić, Mislav Čavajda i Ivana Roščić vješti i svjesni izvođači, nije ni bilo sumnje, ali jest hoće li njihova psihofizička kondicija izdržati najavljenih osam ponavljanja sinusoidalnih nepoklapanja Strindbergovih likova na kojima je učio i Krleža. Kad je već riječ o izdržljivosti, umjetnost se približava sportu, pa je rezultat ipak važan i treba ga spomenuti. Izdržali su četiri i pol ponavljanja, sve do trenutka kad je Čavajda još mogao, iako ranjen, dok je Nataša Dangubić nakon dosta dekoncentriranog smijeha i lutanja po tekstu, prva izrekla sudbonosno „Ja ne mogu više!“.

Međutim, upravo je u tom trenutku trebalo igrati dalje, a ne računati na podršku pljeska prijateljske publike. Ovako ni redateljska manipulacija niti izvođačka požrtvovnost nisu došle do razrješenja. Ali jest činjenica da se ono najbolje u hrvatskom glumištu i dalje događa na njegovoj margini.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
'Gospođica Julija' u verziji od 8 sati
'Gospođica Julija' - i glumce ubijaju, zar ne?

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici