Život je san - Rene Medvešek

21.04.2009. Print | Pošalji link

Prije nekoliko je godina festival Marulićevi dani uz uobičajenu sintagmu o hrvatskoj drami i kazalištu dobio i dodatak – autorskog kazališta.

Činilo se tada da se domaće glumište napokon pokrenulo i pogledalo što se oko njega, ali i njemu samom, zaista događa. Jedan od velikih, ako ne i najveći razlog, ne naravno tako eksplicitno izrečen, za promjenu imena bio je i rad Renea Medvešeka, nekadašnjeg glumca, danas pomalo redatelja ali ipak  najviše kazališnog autora koji se s kazalištem igra čak i onda kad njime pokušava docirati. U posljednje vrijeme čini to nešto manje, ali sinusoida njegovih uspjeha i nešto malo manjih uspjeha izgleda poprilično pravilno, izmjenjuju se bregovi i dolovi, gotovo kao kod Gundulića.

Nije slučajno spomenut baš barokni konzervativac, ali ne zato da bi se Medvešeka svrstalo u tu kategoriju, jer s barokom zaista nema veze, nego zato što je za svoj redateljski debut u navodno najjačoj instituciji dramskog teatra u Hrvatskoj odabrao upravo tekst jednog takvog. Riječ je o klasiku «Život je san» Pedra Calderona de la Barce, jednog od onih koji su najviše obilježili takozvano zlatno doba španjolske književnosti i koji je upravo zbog tog svojeg sna ostao neprolazna lektirna i repertoarna činjenica. Spoj Medvešeka i Calderona naizgled je zgodan potez, ne toliko promišljen koliko hrabar u granicama dopuštenog, jer svi su tu poprilično sigurni. Proslavljeni i cijenjeni redatelj, kojeg se čak i kritizira s punim poštovanjem i relativnom marginom dopuštenog neuspjeha ili ideologizacije, dobio je priliku u Dramskom kazalištu Gavella, koje pak takvim izborom pere ruke i popravlja javnu sliku načetu, na primjer, povikom na prošlosezonski izbor gotovo u pravilu inozemnih redatelja. I repertoarno je stvar čista i besprijekorna – protiv Calderona nitko ne može ništa imati, jer riječ je o tekstu koji, iz ovih ili onih razloga, jednostavno svi vole.

No, kako kazalište ipak zadržava relativnost mogućnosti da kvalitetni sastojci ne daju uvijek i zbroj svojih vrijednosti, taj se spoj u konačnici ipak pokazao nedovoljnim. Drugim riječima, «Život je san» u Gavelli nije ni klasična repertoarna predstava niti autorski projekt zbog kojeg je trebalo angažirati Renea Medvešeka. Ovo prvo nije zato što je jedna od ključnih autorskih odrednica ovog redatelja njegova osobna inačica siromašnog kazališta, pa sve ono izvan ili oko glumca uglavnom sklapa od pronađenih ili odbačenih materijala, dok ostatak iluzije gradi nematerijalnim, reklo bi se, duhovnim sredstvima. Dvije, tri špage kao stupovi koji definiraju palaču uloga je scenografkinje Tanje Lacko, kao i grozd običnih kazališnih reflektora koji asocira na barokni luster, i to je jedino što Medvešeku treba. Uz dojmljivu upotrebu željeznog zastora i dobro namještenog svjetla za što je zaslužan Zdravko Stolnik, «Život je san» nije reprezentativna predstava na uobičajen način, na primjer kao «Majstor i Margarita», ali nije ni pokušaj nešto suvremenijeg mišljenja kazališta kakvo je ponudila «Četvrta sestra», ostane li se u sličnom registru po vizualnosti i izvedbi, ali ne naravno i po predlošku.

S druge strane, što je ujedno i bitno veće razočaranje, Rene Medvešek nije dodao ništa svoje, novo ili originalno ni Calderonovom životu a ni snu, pa tekst, podosta kraćen, jednostavno prolazi pored i preko glumaca, prelije se u gledalište i neokrznut napusti dvoranu, baš kao i gledatelji. Osim ono malo ekspresije koju je Franjo Dijak u ulozi Sigismunda pokušao pronaći u autohtonoj neurozi, scenski ekspliciranoj još u njegovim davnim EXIT-ovskim danima, i pokojeg prizora s već potrošenom komikom Ozrena Grabarića, «Život je san» ostaje vježba koju je profesor Medvešek sam sebi dopustio ali si pritom nije dao oduška, čak ni u onom pogrešnom smjeru kojim ponekad krene, a za što je najbolji recentni primjer «Glasa iz planina». Ova predstava pak ne izaziva i ne zavodi, i po svemu ulazi u korpus lektirnih produkcija, a to je upravo ono što se autoru ovakvog kalibra, a pritom se ne misli samo na Calderona, ne bi smjelo dogoditi. Je li fascinacija predloškom bila snažnija od autorskog poriva, ili se Rene Medvešek ne može nositi s višeslojnijim i dubljim dramskim tekstom, ostaje dvojba koju će on sam morati razriješiti, najprije sa samim sobom.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Rene Medvešek sanja Calderóna
'Život je san' - novi eksperiment Renea Medvešeka
Tomaž Pandur 'Kaligulom' otvara novu sezonu Gavelle

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici