Doc Hihot i tajanstvene supstance - Govedić - Trlin - Matula

02.05.2009. Print | Pošalji link

Iako je često forum, kazalište je uvijek i prostor intime.

To može biti intimni prostor samog izvođača, ogoljenog onoliko koliko sam ima hrabrosti, ili baš do nje, ali kazališni prostor, točnije prostor između gledališta i scene može biti i mjesto dijeljenja intime onih koji u kazalištu navodno samo sjede i onih koji rade sve drugo.

Nije to čest slučaj, zapravo je prava rijetkost kad se takvo otvaranje dogodi, iako na njemu mnogi rade, a još više je onih koji se u njega zaklinju kao izvođački ili redateljski prosede. Intimnost u kazalištu nije lako postići i zato svakome tko uspije prenijeti barem njezin djelić, a da pritom nije riječ o nasilnom guranju u intimu ili pak podavanja voajerskom zovu u svakome od nas, treba na tome barem – zahvaliti. Kad je još pritom riječ o inzistiranju na vlastitim nedoumicama, stranputicama, pogreškama i lutanjima, a upravo o tome govori predstava «Doc Hihot i tajanstvene supstance», počast treba biti još veća.

Teatrologinja Nataša Govedić za predložak je uzela Cervantesov neprolazni roman o bistrom vitezu  i njegovim vjetrenjačama, ali je ljušteći luk jednog od najvažnijih proznih djela svjetske književnosti i njezine cjelokupne povijesti, nagomilani materijal pokušala svesti na bitno. A to je, barem u njezinom čitanju, veza dvoje ljudi drukčijih balansa, tjelesnog i mentalnog ustroja, svezanih nepomirljivom i vječnom silom snažnijom od gravitacije. Sve ostalo, zaluđenost knjigama, nužda koja tjera na lutanje, želja koja pritom izmišlja pustolovine gdje ih nema i mašta koja od zbilje čini privid, u ovom su tekstu, kao i u predstavi, sekundarne supstance koje čine okruženje ali ne i meritum. Autorica zato u središte stavlja vezu naslonjenu na obrise zacrtane Cervantesovom rukom, ali oplemenjene ipak realnim iskustvom jednog glumačkog braka, s a svim što on nosi. Branka Trlin i Vili Matula u tu su igru ušli svjesno, i koliko god se gledatelj na trenutak lecnuo pri takvom ulasku u tuđi teritorij, ili, kako glasi davni  naslov, «intimnost i sobu», njihov je poziv otvoren kao i vrata institucije iz administrativne nužde nazvane brakom.

Predstava sama ipak sa Cervantesom ima malo veze, osim po fascinacijama protagonista, točnije jednog od protagonista ali nikako važnijeg ili još gore - glavnog. Onaj koji bi, možda i paradoksalno, trebao biti suvremeni odjek vječnog Don Quijotea, s njim dijeli tek «umašćenost», ako se tako može nazvati upuštenost u maštu i izmaštano, što nikako nije ekskluzivna pozicija hidalga iz Manche, kako onda tako i danas. Zato ne treba brinuti oko lektirnosti ove predstave nastale u samostalnoj produkciji Teatra 2000, jer ona srednjoškolcima neće otkriti što se zbilo na kraju, ali hoće, ako se potrude sagledati cijeli svijet koji stane u jednu sobu, ne nužno spavaću. Od metafizičkog početka, kad pripovjedni pogled sažima rakurs od zvijezda do neurona, pa do sasvim konkretnog prikaza prepirke oko načina života, s duhovitim realizmom kao lijekom za svaku bolest maštanja. Drugim riječima, čak i maštu treba platiti, ali to je samo jedan od doziranih ispada ove predstave u realcinizam.

Sasvim konkretno, «Doc Hihot i tajanstvene supstance» prikaz je svijeta koji se odvija s one strane zatvorenih vrata, jer o ljudima, kaže se, nikad točno ne znamo samo što zapravo rade u krevetu i čime se «pucaju». Ova predstava, zapravo, ali naravno, nimalo vulgarno i tek na trenutak brutalno, govori baš o tome. Vili Matula, kao istodobno prvak neovisne scene ali i  slobodnjak prinuđen trčati za honorarima ovdje je izvedbeno na razini ekspresije koja je već prešla u maniru, ali je zato Branka Trlin otkrila, ili barem pokazala, sve ono za što u matičnom kazalištu nema mogućnosti, a vjerojatno više niti želje. Iz te suigre stvoreno je nekoliko upravo briljantnih prizora koje bi domaća kazališna povijest trebala zapamtiti i zbog svjesnog zatomljivanja hijerarhije funkcija u ovoj produkciji. Kad Sancha Hihota zaogrne dječjom jaknom i pusti ga da spava, ili kad on zagledan u sve svoje uzore pokušava sinu biti oslonac iako ga i sam još uvijek traži, let na topovskoj kugli ili samoizvlačenje iz živog blata jednostavno gubi na važnosti.

Iako ne dokazuje «tajanstvene supstance», jer one su ionako sasvim individualne kategorije, ova predstava, nakon «Točke» i «Münchhausena», poništava princip monodrame kao samurajske discipline i tvrdi da jedan čovjek ne čini svijet. Umjesto solipsizma monodrame, ona zagovara dvojinu - nepremostivim preprekama i jazu između ljudskih otoka unatoč.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Doc Hihót - idealist novog doba
Idealizam (ni)je donkihotizam

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici