Dantonova smrt - Hansgünther Heyme

25.04.2009. Print | Pošalji link

Hoće li revolucija biti izravno prenošena na malim ekranima, ne znamo, ali ako joj je budućnost kazališna, i to haenkaovska, onda joj je bolje da se i ne dogodi.

Kazalište prije svega jest umjetnost, ali nema tome ni otprilike nekoliko tisuća godina da se od njega ne traži i angažman, ovakav ili onakav. Njega su pak opisivali različito, trebao je zavoditi mase i pjevati im, trebao im je „u suho“ objasniti o čemu je riječ, mogao je podržavati iluziju ili je raskrinkati pomicanjem zastora, kako je svojedobno učinio četveronožni Toto. Kazalište na braniku ideala, ideal je s kojim će se svi složiti kad im zatreba zagovor ideala, ili pak borbe, svejedno, ali kad je prava borba u pitanju kazalište se neće pretrgnuti. Plebejci, naime, uvježbavaju ustanak ne ustanka nego pretplatničke publike radi, a ona pak ustanak voli samo u kontroliranim uvjetima scene, dok na kraju i ti plebejci računaju na konvenciju i, koliko god brljali s figom u džepu, motivaciju traže ne samo u honoraru nego i u konvenciji pljeska. Pogotovo premijernog.

Zato u času kad i na našim ulicama postoji barem minimum naznake da bi se komadić vlasti mogao zakotrljati, i kad u najboljoj maniri nekadašnjih floskula radnici, seljaci i studenti počinju mumljati nešto što bi mogao biti zametak zajedničkog jezika, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu postavlja upravo „Dantonovu smrt“ Georga Büchnera i to kao slikovnicu povijesnog vremena i odnosa. Pretjerano bi tu uvezenu režiju nekadašnjeg Piscatorovog asistenta Hansgünthera Heymea bilo nazvati i Büchnerovom smrću, ali i ne bi bilo toliko daleko od istine. Prvi tekst autora „Woyzecka“ nastao je u gorljivoj želji za shvaćanjem prirode stvari, ili razlici između duhovne i fizičke prirode, kako to u njemu tumači Saint-Just argumentirajući teror Francuske, ali i svih drugih revolucija. Naslovni je lik jedan od revolucionara koji su svoje djelo vidjeli kao efektivnu slobodu namijenjenu uživanju, a ne konzerviranju pod staklenim zvonom principa. S druge strane, principi su jedino na što se preokret može osloniti, i upravo zato Danton i Robespierre, obojica nositelji revolucionarnog zanosa i dovoljno hrabri da okrvave ruke, stradaju od svoje varljive ljubavnice. Razlika je jedino što je ovom drugom, nepotkupljivom i kreposnom, ona bila jedina, dok Danton nije imao toliko obzira.

Od kraja osamnaestog stoljeća kad je Pariz gorio okupan krvlju a u košarama ispod giljotine se ljubile glave, i početka devetnaestog kad si je mladi liječnik koji nije našao žrtvu da je hrani samo graškom, pokušao pojasniti zašto revolucija jede svoju djecu, povijest se nekoliko puta ponovila. Tako su i ovdje, na primjer, u kolektivnoj, induciranoj svijesti, čak i onima koji su rođeni nakon njih, ostali i revolucionarni postupci i revolucionarna retorika, kao i njihova kasnija dekonstrukcija u revoluciji koja je bila sve samo ne to i zato je njezin rezultat bilo lakše voljeti iz daljine. Drugim riječima, čak i publika HNK koja pristaje na konvencije zna kako se govori iz šinjela i zna što ti govori znače, ima iskustvo manipulacije s lijeva i s desna, i ovakva joj predstava nije ništa drugo nego ponavljanje isluženog gradiva, kao što je i samom redatelju. Ona nema zanosa niti onoliko koliko je potrebno glumačkoj vježbi te uvjeriti ne može nikoga ni u što, a ono što želi pokazati i dokazati dio je folklora. Zato se neke njezine ispade u zbiljsko može shvatiti i kao pokušaj odmaka, ali isključivo zatvoren u kontekst same kuće ili pak kao puki verbalni geg. Takvo je, na primjer, zazivanje despotizma od strane Robespierra, ili Dragana Despota u sasvim vjernoj inkarnaciji Herr Flicka, ali onog engleskog iz serije a ne onog iz donedavne hrvatske političke zbilje, ili kad Danko Ljuština otvoreno sumnja u svoju impozantnost.

Impozantna je, međutim, količina nesvijesti s kojom je ova predstava napravljena. Tako propada sav trud izvođača, od Zijada Gračića u naslovnoj ulozi kojem je ova prilika došla možda i prekasno jer ne izlazi iz manire, preko u epizodama istaknutih Alme Price i Zrinke Cvitešić, do namjerno karikaturalnog Kerekeša i nenamjerno takvog Badurine. Od velikog teksta, koji se moglo malo podrezati, ostala je tek još jedna zamorna repertoarna produkcija. S revolucijom ona nema veze, kako to već biva kad se od prevratničkog komplota napravi – kompot.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Škrtac - Oliver Frljić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici