Zagreb noću - Oliver Frljić & Borut Šeparović

27.04.2009. Print | Pošalji link

Kazalište treba ljubiti, pogotovo kad se zbiva izvan kazališnih zgrada koje ga, htjele-ne htjele, uvijek nekako stisnu.

 No, zidova ima različitih, pa kad su i stakleni, kao na primjer u vlakiću Zagrebačkog električnog tramvaja, jednoj od uzdanica turističke ponude metropole, oni ipak definiraju zbivanje na drukčiji način. «In vitro» susret s naličjem glavnog grada ponuđen je u ekskluzivnom performansu nazvanom jednostavno «Zagreb noću», iza kojeg produkcijski stoje umjetničke organizacije Banana Guerilla i Montažstroj, dakle autori i redatelji Oliver Frljić i Borut Šeparović, i to ne nužno baš tim redoslijedom.

Želja im je bila s odmakom rekreirati vesele devedesete i dvijetisućite na takozvanom vrućem gradskom asfaltu, gdje je svaki automobil bez tablica sumnjiv jednako koliko i dvojac na motoru čija lica skrivaju tamni viziri kaciga, i gdje pristojan čovjek bez štange ispod vozačevog sjedala ne trubi kad mu oduzmu prednost, da mu ne bi oduzeli i nešto važnije. Rekonstrukcija je poprilično uspješna, na trenutke i zabavna, ali ono što joj bitno umanjuje značaj je svjetlo u vlakiću, zbog kojeg publika nije samo publika, nego postanu i izvođači, barem za protagoniste noćnog života. Umjesto da oni budu izlošci, to postaju putnici Frljićevog i Šeparovićevog vlakića, dok je fingirani drive-by shooting zapravo prije performans za slučajnu, kasnonoćnu publiku u privatnim automobilima. To što se oko mahanja pištoljem s jurećeg motocikla nitko ne uzrujava, nego tek oprezno prikoči, zabrinjavajuće je s obzirom na Zagreb kao, riječima vlasti, «jedan od najsigurnijih gradova Europe».

Upravo je to, međutim, oznaka urbaniteta. Grad od milijun stanovnika, ako se malo napuše, i s ratnom poviješću i njezinom neizbježnom popudbinom u vidu raseljenih, bijesnih i  besperspektivnih, spojena s tranzicijom zbog koje morski psi plivaju nešto bliže obali, letalni je koktel čiji učinak i nije mogao biti drukčiji. «Zagreb noću» zato je tura po, kako kaže jingle „mojem gradu i mojem parlamentu“, gotovo kao kupovina po nekim od jeftinijih trgovačkih lanaca. Tek tad, naime, čovjek shvati gdje zaista živi, i kako je moguće da se volja naroda pretoči u ono što nam glumi demokraciju. Osim kazališta kakvo zaslužuje, narod ima i takvu vlast, a Zagrepčani onda valjda imaju i sigurnost kakvu zaslužuju. I to bez obzira na protuargument starosjedilaca koji će tvrditi da svi ovi koji se obračunavaju na ulicama nisu pravi purgeri. „Ehte agrameraj“ ionako je problematično pitanje, i ono traži malo suptilnije rješenje od običnog i očekivanog, i u krajnjoj liniji, već otrcanog, urbanorasističkog gunđanja. Vic o Dubravi kao olimpijskom selu u kojem svi hodaju u trenirkama i nitko ne govori hrvatski jedan je od najboljih pokazatelja toga, iako najvažniji protagonisti ove priče ne žive u njoj, točnije više uopće ne žive, barem ne na slobodi. Uvijek međutim, dolaze novi.

No, «Zagreb noću» ne bavi se samo uličnim kriminalom, nego trojica pripovjedača, svaki u svojem vagonu, govore i o kriminalu vlasti, te konačno sve jasnijoj vezi, na primjer, sportskog centra u Dubravi, zemljišta za Arenu na Laništu i Gradskog poglavarstva na Trgu Stjepana Radića. Mafijaško mešetarenje zemljištem, sustavno trovanje s prešutnim pristankom javnih sanitarnih službi, pogodovanja u javnoj nabavi jednako su tako oznaka razine zagrebačkog urbaniteta kao i propucani Šakota i Tači. To je sukus priče koju tri sata naizmjence priča zaista birana i raznorodna ekipa. Aktivist Teo Celakoski bavi se pljačkama i dokazivanjem sprege između mafije i vlasti, dok se Pavle Kalinić, šef Gradskog ureda za upravljanje u hitnim situacijama, više bavi ubojstvima, nedostojnom forenzikom i još gorim sudstvom. Taj niz činjenica i nagađanja fascinantan je onima koji ne čitaju novine ili ne žele znati što se oko njih  događa. Drugima je pak zanimljivo da se Bandićev vojnik nalazi u istom projektu s aktivistom koji se uspio suprotstaviti, pa kad govori o gradonačelnikovim ljudima misli i na njega. Znači li to da je sprega uzela maha i na drugim razinama, ili je u noći jednostavno sve jednako crno, Cvjetni trg kao i Savski nasip? Ili se jednostavno treba složiti sa zabrinutim ocem Oliverom Frljićem, i djecu ne puštati van, živjeli u Dubravi ili u Preradovićevoj.

«Zagreb noću» je, ne baš potpuno originalnom idejom vožnje po gradu otvorio niz bitnih tema, ali sa svoje dvije izvedbe i ukupno stotinjak gledatelja nikome neće otvoriti oči. U tom je smislu aktivizam ipak učinkovitiji, jer ako se želi govoriti o konkretnom, onda treba i govoriti – konkretno.

Igor Ružić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici