Queer Zagreb 2009. - kazalište & ples

12.05.2009. Print | Pošalji link

Jedan od najboljih opisa programa festivala Queer Zagreb, ne samo kazališnog, ali ipak primarno izvedbenog, u dosadašnjem je razvoju ove manifestacije bila svojevrsna raskoš.

Svojevrsna zato što je onemogućena financijama da bude zaista onako raskošna kakva bi mogla biti, ali festival se uvijek trudio pomoći i «biti» umjesto «imati». Na pojavnoj razini, ni po sedmi put se gotovo ništa nije promijenilo - i dalje je riječ o plesnim ili rubno dramskim predstavama i pokojem performansu, uglavnom manjeg obima. S druge strane, tu je i gotovo trajna podrška publike, one primarno zainteresirane i aktivistički spremne na svaku žrtvu, čak i podnošenje, na primjer, inače samo zaljubljenicima važnog istraživanja minimalizma plesnog pokreta. Sve te komponente, koliko god hvalevrijedne i u krajnjoj liniji pozitivne za sam festival i njegovo već pomalo zacementirano pozicioniranje na kulturnu mapu Zagreba i Hrvatske, došle su do izražaja ove godine čak i više nego ranije.

To ne znači da Queer Zagreb i ovoga puta nije bio uspješniji festival sam po sebi, jer nikad zapravo nije ni pretendirao na prepune dvorane, niti je to baš u potpunosti znak uspješnosti bilo kojeg kulturnog proizvoda. Ono što, međutim, bitno više brine nedostatak je imaginacije koja je ovim programima davala posebnu, pomalo off draž, zbog čega je u počecima privukao sve one koji se, na primjer, s čežnjom sjećaju Tjedna plesa u «think dance» fazi ili krvavih izdanja Eurokaza. No, kao što se oni sa sjetom sjećaju zapravo svoje mladosti, a ne toliko pomicanja granica dozvoljenog u izvedbenim umjetnostima, tako se i Queer ogrnuo sigurnom programskom shemom u kojoj ima za svakoga ponešto, ali niti šokira, niti pita a najmanje se pak buni, čak i kad to čini na sav glas. Stoga ovoga puta nije bilo iznenađenja u konglomeratu od predstava čiji bi broj bio pristojan i za potpuno samostalni festivalski program, jer i bitno veće domaće manifestacije nemaju problem s brojanjem svojeg godišnjeg izdanja prstima samo jedne ruke. Pogotovo ne iznenađenja nalik prošlogodišnjem gostovanju naslova «Jerk». To, naravno ne znači da kvalitete nije bilo ili da joj nije bilo dozvoljeno da se pokaže.

Za takozvanu festivalsku dramaturgiju bilo je ako ne baš pogubno, onda sigurno manje poticajno što je otvorenje pripalo njemačkom koreografu Raimundu Hogheu i njegovoj posveti Ravelovom «Boleru» u najrazličitijim izvedbama. «Bolero varijacije» personifikacija su ljepote u svim njezinim pojavnim oblicima, uključujući tijela izvođača te autora samog, interpretirani kao utjelovljenje žudnje ili tek sna o svijetu u kojem možda napokon nije više važno je li grba vidljiva ili nije. Na sličnom tragu je i tretiranje vremena u koreografskoj misli koja predlaže pokret kao produženje ne misli nego osjećaja, iako slika koju stvara prije odgovara cerebralnijoj plesnoj struji, pogotovo uzme li se u obzir sam glazbeni broj. Asocijativni niz vezan uz «Bolero» ovdje se potvrđuje kao pogreška izazvana jednostavnom filmskom referencom, a upravo je to ono što Hoghea uopće ne zanima dok se, s pravom posvećen, bavi vlastitom vizijom.

Kad već na sedmom Queeru publiku nije fascinirao tako poznati koreograf, teško da je mogao Brazilac André Masseno, čak i kad u svojem radu povlači izravnu poveznicu s plesnom poviješću. Jednako tako, ni navodno kontroverzni britanski performer Dominic Johnson sa svojom radikalnom tjelesnom praksom nije došao ni blizu šoku, ili deriviranom, metaforičkom tumačenju queer svakodnevice, jer je pustio krvi koliko i prosječno nespretan muškarac pri brijanju. I to ne nekih nezgodnih dijelova tijela.

Spomenutoj dramaturgiji festivala, barem u najavi, odgovarala je «Gozba», predstava koju je prema Platonu raspisao José Celso Martinez Corrêa, brazilski kazalištarac zavidne reputacije i, još uvijek, energije. No, simpatična smušenost izvedbe koja je, treba reći, nastala s domaćim izvođačima u samo tjedan dana, pretvorila se u predugi egzorcizam ekstrovertiranih izvođača i na koncu čak i odbojni narcizam samog autora. Nino Bokan, Dino Škare i Jelena Martinović zaista su se potrudili biti sve ono što bi u takvoj instalaciji od predstave trebali biti, ali konačno oslobođenje nakon takve «Gozbe» bilo je prije zagovor slobode koja čeka izvan kazališne dvorane, nego izvan skučenih pogleda i svjetonazora protiv kojih je ova produkcija bila usmjerena. Zato kazališnom dijelu programa festivala Queer Zagreb treba poželjeti neku vrstu samoprovjere, kako i sam ne bi zalutao na putu od off-a prema središtu u koje ionako nikad neće doći.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Queer Zagreb objavljuje četiri knjige Hervéa Guiberta
Hervé Guibert u hrvatskom prijevodu
Nakon Zagreba, Ivan Ramljak oslobađa i Sarajevo od nasilja
Ivan Ramljak i Marko Škobalj predstavili 'Oslobođenje u 26 slika'
Perforacije – tjedan izvedbenih umjetnosti
Perforacije - festival izvedbenih umjetnosti
Perforacije između performansa, kazališta i netradicionalnog
Medika - mjesto događanja Clubture Foruma
Pripremite se za 'Clubture Forum'
Tjedan suvremenog plesa 2009. - izvještaj drugi

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici