Međunarodni festival malih scena Rijeka 2009 - komentar

14.05.2009. Print | Pošalji link

Kod festivala je obično tako, koliko god zanimljive bile domaće predstave, uvijek ih zasjene inozemne.

Je li tako baš samo zato što je barem dio publike ove prve ipak vidio, ili zato što je riječ o poznatim licima, ili pak još uvijek patimo od one stare boljke po kojoj je sve što dolazi izvana bolje od domaćeg, teško je reći. Ali zaista, uvijek se dogodi isto – hvalimo naše, ali nagrađujemo strane. I kao da ne želimo vidjeti što je zaista ostalo od tih stranaca, čak i - ili možda baš onda - kad je riječ o razvikanim imenima. Šesnaesto izdanje Međunarodnog festivala malih scena u Rijeci toj je praksi stalo na kraj, točnije, to je učinio žiri nagradivši dvije predstave Olivera Frljića, kao i njega samog. Tako da su, prema neslužbenim riječima visokog službenika Ministarstva kulture, od tog redatelja učinili mrtvog čovjeka. Naime, skandalozne «Bakhe» s prošlogodišnjeg Splitskog ljeta i «Turbofolk» Hrvatskog narodnog kazališta iz Rijeke dijele naslov najbolje predstave ovogodišnjih Malih scena, dok je za rad na obje nagrađen enfant terrible hrvatskog glumišta koji to sustavno odbija biti.

Problem domaće kulture međutim nije u tome što je netko dobio toliko nagrada, nego upravo u tome što netko može pomisliti da jedan mladi i uspješni redatelj više nema što raditi. Pogleda li se ostatak selekcije ovogodišnjih Malih scena, lako je primijetiti jasan princip kako lokalne strukture moći i kulturne politike mogu, ako to žele i znaju, od materijala koji se ovdje proglašava mrtvim napraviti solidan, ako ne i izniman kulturni izvozni proizvod. Na primjer, cijeli niz redatelja iz baltičkih zemalja, koje ni domaći festivali nisu mogli zaobići, nisu baš nastali sami od sebe, i svaki od njih visoko je, ako ne i najviše pozicioniran u institucionalnom kazalištu. Ili vode nacionalne i gradske kuće, ili pak imaju svoje kompanije, kao na primjer Mađar Bela Pinter. I svi su podržani, doduše na ovaj ili onaj način ali nikome od njih predstave nisu, poput «Bakhi», skinute s repertoara. Koliko je ta činjenica, i sve ostalo što se prošlog ljeta oko te nesretne, ali spretne, suvremene obrade Euripida događalo uvjetovalo odluku riječkog žirija, sasvim je drugo i zapravo nevažno pitanje. Jednostavno, ljudi su odlučili obaviti ono što sama kulturna politika nije i – neće. Tako je moralo biti, bez obzira na one koji za Frljića bezrezervno navijaju i one koji ga ne smatraju vrijednim čak niti novinarskog pitanja.

Između ostaloga, upravo je zato zanimljivo i usporediti svjetske uspješnice, ili radove razvikanih redatelja, s onime što je napravljeno «Bakhama» i «Turbofolkom». Na primjer, Oskaras Koršunovas s ansamblom Gradskog kazališta iz Vilniusa postavio je «Hamleta» kao apoteozu onim replikama u kojima danski kraljević, bahat kakav jest, putujuće glumce podučava glumi. Interpreti u novom slučaju jesu i sami glumci, kao što je i cijela pripovijest o umorstvima u Elsinoru svedena na metaforu glumačkog zanata, shizofrenog i nesigurnog. Umjesto «Tko je tamo?» ovaj «Hamlet započinje pitanjem «Tko si ti?», koje svaki glumac postavlja svojoj slici u garderobnom zrcalu. Zapravo se, naravno, pita «Tko sam ja?», što se kroz cijeli komad pita i naslovni lik, a pridoda li se tome i činjenica da on glumi ludost samo zato da bi rekao istinu, kao i svaka kvalitetna dvorska luda, a pogotovo ona Learova, te da je njegova gluma jedini trag istine u izglobljenom svijetu, ovaj «Hamlet» je barem u ideji kvalitetna obrada klasika. S druge strane je naizgled najvažnije  gostovanje, ono berlinske Volksbühne s Brechtovim «Der Jasager / Der Neinsager» u režiji dugogodišnjeg ravnatelja te institucije Franka Castorfa. Svi ti silni argumenti od imena, naziva i naslova u predstavi od četrdesetak minuta sveli su se na jednu jedinu pravu intervenciju – dodavanje riječi «Boljševici!» na sam kraj teksta, dok se ostatak svodi na histerično protrčavanje kroz ionako običan poučni komad. Sve to dovoljno je za festival, ali ne i za publiku. Njoj se pak mogla svidjeti kazališna slika koju spojem glazbe s narodnim motivima i povijesne pripovijesti stvara Bela Pinter, ali čije umijeće i specifična poetika zakriljuju temu.

Inozemna je selekcija ovogodišnjih Malih scena bila kvalitetna koliko i obavezna, pa čak i očekivana. Možda su takve i nagrade koje je, Castorfu, Koršunovasu i Pinteru unatoč, odnio Oliver Frljić, mrtav čovjek čija predstava u Hrvatskoj ne igra. Umjesto da zbog njega neki novinari u ostatku svijeta nauče razliku između Slovenije i Slavonije, kao što, zbog nemrtvih redatelja, znaju da Litva i Latvija nisu isto.

Igor Ružić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici