Slučajevi običnog ludila - Dora Ruždjak Podolski

18.05.2009. Print | Pošalji link

Napokon! Bilo je ionako već dosta tih knedlički i piva, šibica vraćenih u kutiju i pečatiranja stražnjica. Česi više nisu to, a pitanje je jesu li ikad i bili.

Ono što je bio znak češkog humora, kao neke specifične forme koja nikoga ne napada ali o svima ima svoje mišljenje, nalik na stereotip Zagoraca bez pogubnog djelovanja direktora i bez hladnog oružja, nakon „Slučajeva običnog ludila“ sigurno gubi na cijeni. Ako je i toliko učinjeno novom produkcijom Gavelle, koju je prema tekstu Petra Zelenke režirala Dora Ruždjak Podolski, dovoljno je da se posljednja ovosezonska premijera zagrebačkog Dramskog kazališta zapamti kao projekt koji je imao više smisla od, na primjer, prethodnog.

Umjesto uvezene nove europske drame, i to u vrijeme kad je konzumerizam u nas još bio umotan u celofan nove zabave, ovaj tekst na sličan ali istodobno i nekako domaći i poznati način uvodi likove koji nisu toliko brutalni, iako su jednako pomaknuti. Baš kao i njihova publika. Tamo gdje su drugi šokirali, čak i kad se prolije nešto krvi zbog nerealizacijom hipertrofirane seksualne žudnje, to je prije sasvim obična ljudska slabost, ili sasvim obično ludilo, nego šok. Utoliko Zelenka zaista jest najbolji spoj suvremenosti i tradicije – umjesto silovanja odvijačem, on nudi samozadovoljavanje sifonom od sudopera, pa i posljedična ozljeda, iako pristojno krvava, u svojoj dramskoj obradi izaziva simpatiju kao čuveno filmsko pečatiranje ženske pozadine. Bit je u tome što sad to više nisu oni Česi o čijoj neodlučnosti i pomirljivosti ne bitno borbenije nacije smišljaju viceve, nego dio istog suvremenog tranzicijskog kotla u kojem se Petr i Jana ne snalaze jednako kao ni Hrvoje i Branimira.

«Slučajevi običnog ludila» zato su priča iz susjedstva, nevelika u omjeru i simpatična u konačnici. Uostalom, svaki je raspadnuti brak priča za sebe, baš kao što je i svaka nesretna obitelj nesretna posebno, to jest po bebi i za sebe. Petr Zelenka to zna, i zato svoj komad sustavno gradi tako da najprije daje gotovo banalne skečeve a tek ih u drugom dijelu počinje slagati u strukturu koja ima smisla i zbog koje simpatični luđaci postaju svakodnevni likovi koje svi poznajemo, kad ih već ne želimo prepoznati u zrcalu. Ako je prvi dio nove predstave Dramskog kazališta Gavella prije nalik repertoaru Satiričkog kazališta Kerempuh, drugi ipak nudi razlog zašto je postavljen baš u Frankopanskoj. Pitanje je međutim koliko se ova predstava uklapa u ovosezonski slogan „Postoje svjetovi drukčiji od ovog!“ jer Zelenkin je tekst toliko ukotvljen u zbilju, čak i domaću, da se čini kao da je malo strukturiraniji nastavak „Ilijade 2001.“ Filipa Šovagovića. A i humor im je često jednako apsurdan, i baš zato točan u razotkrivanju slabosti. Nije to jedina poveznica: i Šovagović i Zelenka zagledani su jednim okom u film a drugim u kazalište, obojica od zbilje ne mogu pobjeći ali joj se mogu narugati i obojica seciraju svoje likove tako da ih ne boli - ni likove ni njih, ukoliko ih je moguće razdvojiti.

Dora Ruždjak Podolski pristupila je režiji jednostavno – komad koji se sav sastoji od razmjena replika u sobama koje glume stanove, i nije mogla ništa drugo nego pozornicu svesti na dva sobička sve dok se sami likovi ne izbore da pri kraju ipak izađu iz okvira. S druge strane, nije uspjela izgraditi igru, ili je možda namjerno ostavila izvođače u gotovo privatnim rolama, pa tako svaki za sebe još i funkcionira, ali u kombinaciji s drugima ostaje zatvoren u osobnu maniru. Možda je to bila i namjera, jer „Slučajevi običnog ludila“ ne pretendiraju biti studija odnosa, nego tek suvremeni vodvilj, naznaka zbilje koja se prelijeva sa scene dok prepoznavanje raste, barem u onom dijelu publike koji se ne smije samo psovkama ili Ivici Vidoviću u ženskoj haljini.
Koliko, na trenutke i sasvim privatni na sceni, članovi ansambla kazališta Gavella uspiju dati svojim likovima, toliko im se kroz kvalitetan smijeh vraća, i to, naravno, nije loše. Ako je riječ o novom repertoarnom smjeru, za popunjenost kazališta u Frankopanskoj ne treba se bojati. Ukoliko to zaista želi, Dramsko kazalište Gavella može se osloniti na sličan izbor tekstova, i na nešto lakše redateljske rukopise, ali što će onda biti s čuvenim profiliranjem - repertoarnim ili čak estetskim? Drugim riječima, više nije pitanje koliko zbilja može podnijeti kazališta, jer nju za kazalište ionako nije briga, nego koliko kazalište može podnijeti zbilje, bez obzira na svakodnevne slučajeve običnog ludila.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
'Slučajevi običnog ludila' - uvrnuta ljubavna priča
'Slučajevi običnog ludila', začudo, u Gavelli

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici