Vragolasta djevojka - Vladimir Derevianko

20.05.2009. Print | Pošalji link

«Razloga 4» Edwarda Cluga, hvalevrijedan iskorak HNK-ovog Baleta prema suvremenosti, bio je, čini se, jednokratan eksces.

Jer, s «Vragolastom djevojkom», novom predstavom istog ansambla, sve se vratilo na staro. Premda je koreografski potpisuje Vladimir Derevianko, ona se  logično nadovezuje na niz predstava koje je proteklih godina u HNK-u postavio Derek Deane. Dakle, riječ je o još jednom «repertoarnom» naslovu, u kojem je «spektakl» važniji od umjetničke konzistentnosti, a tehnički elementi od smislene dramaturgije. Suvislost sižea nije nešto što bi se očekivalo od klasičnog baleta, ali se i u toj formi može barem pokušati izvući i neki dublji smisao od pukog trčkaranja, okretanja i cupkanja.

I štogod mislili o koreografijama Dereka Deana, on ipak nastojao iznijeti na vidjelo i neke latentne umjetničke poruke. Vladimir Derevianko se time nije zamarao. Njegova «Vragolasta djevojka» je kič-slikovnica i ništa više od toga, a čak su i u tom kontekstu njeni dosezi upitni. Za početak, problematičan je već i polazišni «tekst», odnosno glazbena partitura. Napisana u osvit Francuske revolucije, «Vragolasta djevojka» izvorno se temeljila na složencu obrada raznih popularnih i opernih napjeva. Potom su, u različitim navratima tijekom 19. stoljeća, nove partiture na isti siže skladali Ferdinand Herold i Ludwig Hertel. No, umjesto da odabere jednu od te tri partiture, od kojih je svaka konzistentna unutar sebe, Derevianko je odabrao aranžman suvremenog francuskog skladatelja Jean-Michela Damasea, gulaš u kojem su izmiješane Heroldova i Hertelova verzija, s dodatnim začinima iz izvorne inačice, ali i iz opernog repertoara početak 19. stoljeća. Konačni proizvod je niz proturječnih stilskih i instrumentacijskih anakronizama, u kojem su glazbe iz dvije, pa i tri epohe stavljene jedna uz drugu, a onda još i orkestrirane iz neke treće, ili čak četvrte perspektive.

Dereviankova je koreografija posve u suglasju s besmislenom eklektičnošću glazbenog predloška. Od stila konca 18. stoljeća, imanentnog i sižeu, a donekle i partituri, nije ostalo ništa. Umjesto toga, ponuđen je nekakav derivat ruske koreografske škole, utemeljene kojih stotinjak godina kasnije, ali lišen ustrajnosti na tehničkoj perfekciji. Nastupi baletnog ansambla bili su tako uvelike obilježeni neželjenom, a u klasičnom baletu i krajnje nepoželjnom asinkronošću. Solisti su bili nešto bolji, iako su samo Petra Mikolavčić i Azamat Nabiullin u glavnim ulogama dobili priliku pokazati sve svoje kvalitete. Svebor Sečak dao je maksimum u ulozi udovice Simone, premda je, u osnovi, sveden na karikaturu, temeljenu na pretpostavci da je već i činjenica da muškarac pleše žensku ulogu nešto, kao, urnebesno smiješno. Fantastičan gost iz Maribora Matjaž Marin također je morao pristati na «karakternu» karikaturalnost, i tek je u jednoj varijaciji završnog «divertissementa» mogao pokazati koliko je odličan, ali u ovoj predstavi ni približno dovoljno iskorišten plesač.

Povrh svega stoji do bola doslovna i kičasta scenografska i kostimografska oprema Roberte Guidi di Bagno, koja je u tom pogledu nadmašila čak i svoje prethodne istovrsne zločine u predstavama Dereka Deanea. Jedini kakav-takav prizvuk ozbiljnosti dao je doprinos bugarskog dirigenta Diana Čobanova, premda ni on nije imao osobitih mogućnosti pokazati sav svoj talent, pogotovo ne na način kao što je to učinio ravnajući nedavnom praizvedbom Šipuševog «Procesa».

No, s tom je predstavom riječkog HNK «Vragolastu djevojku» ionako posve bespredmetno uspoređivati. Jer, dok u Rijeci suvremeni balet živi i diše punim plućima, zagrebački je HNK i dalje mjesto na kojem je suvremenost eksces, a neprovokativna i, po mogućnosti, bezsadržajna tradicionalna «svevremenost» pravilo. «Vragolasta djevojka» će, doduše, posve zadovoljiti one koji u kazalište dolaze vidjeti koliko će tko visoko skočiti i koliko će se puta tko okrenuti oko vlastite osi. No, oni koji od kazališta očekuju i nešto više to nešto ovdje neće naći. Jer, u odnosu na ovu predstavu, čak su i najprizemnije produkcije Komedije, Kerempuha i Histriona intelektualno izazovne.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Peti instrument - Svebor Sečak

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici