Tjedan suvremenog plesa 2009. - zaključak

04.06.2009. Print | Pošalji link

Od 26. Tjedna suvremenog plesa ostali su tek ostaci. Samo dva dana nakon što je i formalno završio, mogu se već zbrajati dojmovi, ali učinak je ionako već potrošen.

I to ne prije dva dana. Kolika je zapravo moć domaćih festivala da unaprijede scenu koja ih je na ovaj ili onaj način stvorila uobičajeno je pitanje, ne samo kad je riječ o plesu. Jednako je, naime, i s takozvanim novim kazalištem, cirkusom ili queerom – sve to djeluje i uči kroz pokazivanje, ali se svejedno pravi učinci gotovo ne vide u domaćim repertoarima. U neovisnim produkcijama, naravno, postoje pomaci, ali o njihovoj vidljivosti tek treba razgovarati, unatoč sporadičnim uspjesima i probojima u centralno. Djelomično i zato, o ovogodišnjem Tjednu suvremenog plesa a posteriori se može reći tek da je prošao kao i nekoliko posljednjih – bez uzbuđenja, s ponekim očekivanim suzdržanim uspjehom i ponekim debaklom.

S jedne strane je, na primjer, nastup kompanije koju vodi koreograf Paulo Ribeiro i koja, očekivano, izvodi njegove radove. Respektabilna karijera i prošlogodišnji duet sa suprugom zatvorili su ono što se pokazalo kao tipična navlakuša za zagrebačku publiku, jer je koreografija naslova „Feminine“ jedna od onih predstava nakon kojih se i iskusnoj publici čini da ili ništa nije naučila u dosadašnjih koliko godina festivala, ili da je u ples ušao ponovno neki čudni virus pa umjesto mislećeg sad na red dolazi trend plesanja koje uopće ne uključuje mozak. Naime, čak i preuzimanje tekstova Fernanda Pessoe ne čini od onoga što se tek uz veliku dozu suzdržanosti i blagonaklonosti može nazvati vrlo uvjetno respektabilnim kolažom Pedra Almodovara i Pine Bausch. Tako stvar počinje, ali završava kao godišnja produkcija ritmičke grupe vrlo prosječno talentirane gimnazije, u čemu čak nema niti ironije. Ali, gledalište je bilo puno, što je ponekad, ne samo na Tjednu plesa, jedini kriterij.    

Izuzme li se pak taj aspekt, ostaje djelomična kvaliteta konfekcije. Možda i najbolji primjer toga je rad Michala Lazica i Hansa Op De Beecka  „Staging Reality“, korektno i namjerno sterilno tko-zna-koje-po-redu putovanje u srce suvremenih neuroza, opsesija i otuđenja. Kompanija Listopadance Theatre, čiji naziv odaje ovdašnje porijeklo jednog pod koreografa, također nije iznenadila – riječ je o kvalitetnim plesačima stavljenim u kontekst koji od njih ne zahtijeva previše, pa je umjesto pokreta važnija video pozadina, kao neka vrsta žive scenografije, čija je poruka mnogostruka. U gotovo istu kategoriju ulazi i gostovanje trupe australske suvremenoplesne zvijezde Lucy Guerin koja je pred domaćom publikom izvela triptih «Love me». I u tom radu prisutna je računalno generirana slika kao scenografija i kao partner izvođačima, ali je ono što su oni ponudili od plesa pak neka vrsta rugalice kojoj ne pomaže ni ozbiljnost teme niti potencijal susreta nje i multimedijalnog, tehnicističkog okruženja.

S tek nekoliko rijetkih izuzetaka, domaća plesna scena ne može računati na takve tehnološke uvjete, pa o njima ne razmišlja nego, poput Darka Japelja u «Viziti», hrvatski izvođači sami usred predstave postavljaju projektor na željenu poziciju, pale ga i nastavljaju izvedbu kao da se ništa nije dogodilo. Fascinirana ljudskim tijelom i njegovim funkcijama, Irma Omerzo svoju publiku vodi na putovanje od mozga preko nadbubrežne žlijezde do mišića na kojima počiva ne samo ples. Pritom nije riječ samo o iznošenju činjenica, iako i toga ima, nego o kompletnom ambijentalnom radu, iako nešto manje ambicioznom od ranijeg dijela opusa jedne od najzanimljivijih domaćih koreografkinja. U rasteru Hrvatske plesne platforme, sastavnom dijelu svakog pa i ovog Tjedna plesa, nepravedno bi bilo zaobići još jednu afirmiranu autoricu, ali koja radi u Njemačkoj. Riječ je o Jasni Vinovrški koja je ovoga puta svoj konceptualniji pristup plesu povezala sa svojom izmještenošću i kroz prenošenje koreografije na daljinu zapravo ispisala svoj osobni esej o svemu onome što ples jest ako mu se oduzme pokret. Pravdan Devlahović, jedan od sudionika međunarodnog projekta naslova «Under Construction», pristao je biti zamorac samo da bi dokazao kako ples nije samo pokret, iako bi se više ljudi složilo s postulatom da je plesu lakše bez mišljenja nego bez pokreta. Ako ništa drugo, ovogodišnja selekcija Tjedna suvremenog plesa pokazala je da većina nije uvijek u pravu.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Perforacije – tjedan izvedbenih umjetnosti
Platforma mladih koreografa u autoretrospektivnom izdanju
Platforma mladih koreografa 2009.
Boškarini i think-dance u Savičenti
Festival plesa i neverbalnog kazališta – 10. put
Umrla Pina Bausch
Počinje Tjedan suvremenog plesa
Tjedan suvremenog plesa 2009. - izvještaj drugi
Gilles Jobin na Tjednu suvremenog plesa
Gilles Jobin ponovno pleše i misli u Zagrebu

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici