Dani satire 2009. - komentar prvi

09.06.2009. Print | Pošalji link

Iako bi to trebao biti dokaz da decentralizacija uzima maha, početak 33. Dana satire u znaku splitskog i šibenskog glumišta samo je dokaz da domaće kazalište, čak i ovakvo kakvo je, može disati i izvan metropole.

Bilo bi pretjerano pokušati vidjeti nešto drugo u tome da ne najstariji, ali jedan od najstarijih zagrebačkih kazališnih festivala otvaraju upravo jedan HNK, od čije Drame se gotovo odustalo, i jedno regionalno kazalište koje diže glavu iz mrtvih. Napuhana političkom odlukom, ta regionalna mreža i njezin uzlet nisu nešto što treba zanemariti, ili odbaciti, jer ostavlja trag kakav nacionalne kuće više nisu sposobne proizvesti, i stoga ima vrijednost, i to ne smo prosvjetiteljsku. Vinkovci, Sisak, a sad i Šibenik, tako se u posljednje vrijeme imaju čime pohvaliti, pa zapravo i ne iznenađuje da je upravo koprodukcija Šibenskog kazališta i splitske takozvane nacionalne kazališne kuće sasvim pristojna produkcija kakve se ne bi posramila ni poslovično profilirana i, barem u priči koju sama prodaju, spretnija zagrebačka gradska kazališta.

„Metoda“ katalonskog autora Jordija Celcerana, čak i u režiji Želimira Mesarića, funkcionalna je komedija koja o suvremenosti progovara naizgled britko i oštro, čuva napetost do posljednjeg trenutka i donekle izaziva gledatelje svojom navodnom provokativnošću. Zapravo je riječ tek o vještom spoju trilera nepoznanica i suvremen neoliberalne zbilje, gdje je čovjek čovjeku vuk u borbi za profit ili položaj. Balansiranje na granici između civilizacije i darvinizma, uglađenih manira i bespoštedne borbe za opstanak ovoj drami daje prepoznatljiv i samorazarajući učinak. Globalizacija, kojoj „toliko dugujemo“, i od ove je sredine napravila plodno tlo za komade koji govore o neumitnoj divljačkoj prirodi slobodnog tržišta koje proizvodi sve samo ne slobodu. Zato se s protagonistima „Metode“, koji baš i nisu svi samo nevini kandidati u tjeskobnoj situaciji izlučnog testiranja za prestižnu korporativnu funkciju, mogu poistovjetiti čak i domaći umirovljenici koji su imali sreće iz tog žrvnja izaći s relativno pristojnim otpremninama. 

S druge strane, „Bog masakra“ Yasmine Reza svjetska je uspješnica, upravo ovjenčana relativno prestižnom nagradom Tony, koju je, treba i to priznati, i prije Teatra Rugantino prepoznala Drama splitskog HNK. Nije za to trebala neka pretjerana ingenioznost, Reza je već zvijezda sama po sebi i garancija uspješne salonske drame kojoj se ne može zanijekati uspješnost, pa čak donekle i provokativnost. Raspadanje građanstva i njegovih vrijednosti, osim toga, tema je i za manje urbane prostore, pa nije čudno da i u domaćem kontekstu, kako zagrebačkom tako i splitskom, ona funkcionira besprijekorno. Roditelji dječaka koji su se potukli na ulici, uspješni pripadnici srednjeg sloja s tendencijom rasta, imaju sve više pandana i na ovim područjima, pa koliko god možda smatrali Rezu blaziranom, a njezine teme tek bulevarskom zabavom, i splitski „Bog masakra“ u režiji Nenni Delmestre predstava je koja ima svoj razlog i izvan konteksta Dana satire. 

Kao što kandidati u „Metodi“ nisu samo ono kakvima se prikazuju, tako ni Rezini građani ne mogu ne svesti stvari na pravu mjeru, i na kraju ipak progovoriti šakama. Obje predstave zapravo govore o istom kompleksu problema ali na drukčiji način. Svesti taj splet na isključivo ekonomski aspekt značilo bi uništiti potencijal koji nose - u „Metodi“ je to napetost nalik onoj iz najboljih krimića, a u „Bogu masakra“ uvijek izazovno naličje pristojnih egzistencija koje drugima, pa i same sebi, služe kao primjer. Riječ je o iskonskim potrebama samozavaravanja i nemogućnosti da se čovjek vidi u takozvanom “realnom svjetlu“, i upravo je to otkrivanje ono što bi kazalište, čak i ako mu to nije primarna namjera, trebalo činiti. To ne znači da splitska i šibensko-splitska produkcija nisu bez mana, od režijske nedomišljenosti i pomanjkanja mašte, do glumačkog odrađivanja na granici zanatske razine ili čak i ispod nje. Ali, čak i takve, potvrda su mogućnosti uspostavljanja barem relativno kvalitetne srednje struje u domaćim repertoarima i razini produkcije. Zato i zaslužuju mjesto na domaćem festivalu koji su do prije nekoliko godina otvarala inozemna gostovanja.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Dani satire - komentar drugi
Dani satire 2008. - komentar
Sraz Držića i modernista na 32. Danima satire
'Gumbekovi dani' novi histrionski festival kabarea
Gumbekovi dani
Zagrebački holding upravlja i lutkama
Nastavlja se holdingizacija zagrebačke kulture
Dani satire - deja vu
Dani satire u potrazi za kvalitetnim humorom u kazalištu

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici