Sedam dana u Zagrebu - Tijana Zinajić

16.06.2009. Print | Pošalji link

Okrutna li je ta tranzicijska zbilja!

Mladi konzultanti kojima nije problem pohvaliti se količinom love koju zarađuju imaju isto tako mladu ženu, a ne treba ni posebno naglašavati da su oboje i, kako se kaže, ugodne vanjštine, koja je još pritom i trudna. Nevolja i zla kob na svakom koraku – ne samo što imaju auto, stan, dobar posao i, na kraju krajeva, jedno drugo, nego on još ima i ljubavnicu koja je najbolja prijateljica njegove trudne supruge. Još gore, ljubavnica je također prosvijećena mlada žena, profesionalka koja također dobro zarađuje i koja je svjesna činjenice da se on nikada neće razvesti. Zaista pravi tranzicijski košmar na rubu ujedinjene Europe!

Problem s novom produkcijom Zagrebačkog kazališta mladih, točnije njegovim doprinosom međunarodnom projektu Orient Express nije u tome što tekst Tene Štivičić „Sedam dana u Zagrebu“ korespondira s hrvatskom zbiljom koliko i „Star Trek“, nego to što je i njegova primarna svrha poprilično upitna. Kazališni vlak u organizaciji Europske kazališne konvencije koji na stanicama od Turske do Njemačke skuplja predstave lokalnih partnera kako bi upoznao i povezao kulture koje Europu gledaju izvana i iznutra zgodna je ideja sam po sebi, jedna od onih koje služe kao alibi kolonijalizmu ili barem uljudbenoj oholosti. Kao takvog, svi će ga prihvatiti objeručke, bez obzira kako bio odrađen i koliko, na primjer, predstave imale smisla, u lokalnom ili nešto širem kontekstu. Zato i nije bilo važno koji će tekst ZKM odbrati te koliko će on odražavati domaću zbilju a koliko očekivanja od autorice s čijim je radom njemačka publika upoznata, na konkretan ili samo tiskani način.

Zaboravi li se na trenutak pravila struke, i bolje običaje, ne može se biti jako protiv tretmana autobiografije u komadima Tene Štivičić. Njezine heroine uvijek su i u njezinom životnom trenutku, što znamo zato jer je sama autorica s njim upoznala javnost, svojom ili tuđom voljom, ili jednostavno odrađujući posao sa svime što dolazi u paketu. Paket je poprilično jednostavan, ali u domaćem kontekstu, medijskom, umjetničkom i javnom općenito, još uvijek prilično nepoznat – ona nije glumica u sapunicama, nije niti televizijska zvjezdica, ne sudjeluje u reality showu i u stanju je reći i nešto više od toga da u slobodno vrijeme šije vlastitu odjeću. Utoliko njezina pojava ima više smisla od njezinih tekstova, čak i ako se upisuje biografija, ili ako ona, za što ima dovoljno argumenata, dramama piše autobiografiju. I tu negdje stvar puca, jer ako za Tenu Štivičić nema ništa izvan njezinog svijeta, što je s autorske strane sasvim legitimna i razumljiva odluka, nije baš jasno zašto bi njezin pogled na zbilju trebao biti poruka koju će ZKM poslati u svijet o hrvatskom društvu s kuglom globalizacije na jednoj a tranzicije na drugoj nozi. Drugim riječima, svi ti dobro stojeći mladi, lijepi i pomalo prazni konzultanti nisu slika koju putnik vidi kad se iskrca na Glavnom kolodvoru.

Doduše, nije da se nije pokušalo nešto reći, ali sam je opseg komornog projekta „Sedam dana u Zagrebu“ previše skučen da bi dopustio prostor za više od predloška za epizodu „Seksa i grada“. Potencijal svakodnevnog fašizma koji utjelovljuje susjed u interpretaciji Sretena Mokrovića tako se nije mogao razviti pa živi tek kao natuknica, što nije dovoljno ni za usporedbu sa „Susjedom“ Zorice Radaković. S druge strane, intimna drama u režiji Tijane Zinajić pokušala je dobiti metakazališni okvir igre s publikom i na nju, ali u kolodvorskom okruženju, inače atraktivnom i prepunom neiskorištenih mogućnosti, on nije mogao doći do izražaja. Pridoda li se tome i činjenica da su glumci ozvučeni, pa čak i Ksenija Marinković ne uspijeva izvući predstavu kako to inače čini, nova produkcija ZKM-a svodi se na suigru Nine Violić i Jadranke Đokić u razmjeni ciničnih replika najboljih ne-prijateljica, ili njihovo monološko poniranje u veseli očaj. Od obične sapunice ovu predstavu dijeli tek na trenutke zaista vrckava inteligencija pokojeg brzog odgovora, ali to je zanat koji su inozemni televizijski scenaristi odavno ispekli, dok domaći još rade na tome.

Ukratko, ako je namjera domaćeg uloga u Orient Expressu bila ocrtati epizodu, bilo bi jednostavnije uzeti neki od kutova „Zagrebačkog pentagrama“. Ako se pak htjelo nešto više, još uvijek treba vjerovati da se u hrvatskoj dramskoj književnosti moglo pronaći i nešto više od ostatka nakon štrihanja „Krijesnica“.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Orient Express ima novu stanicu – Zagreb
Kazališni 'Orient Express' na peronu 6 zagrebačkog kolodvora

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici