Dani satire - komentar drugi

19.06.2009. Print | Pošalji link

Kad je riječ o festivalu kao što su Dani satire Satiričkog kazališta Kerempuh, bez obzira na eventualno zadovoljstvo ili nezadovoljstvo publike, čovjek se uvijek nađe u naizgled jednostavnom, ali nerješivom problemu.

Odavno je smijeh jedno od najrazornijih društvenih, pa i političkih oružja, pa mu snagu ne može oduzeti ni poneka predstava koja bi ga silom izazvala ali joj baš i ne polazi za rukom. Ali problem je u tome što sve više onoga što se ovdje i vani okuplja pod kapom komediografskog, jednostavno ima problem s vlastitim prihvaćanjem onoga što jest, a najčešće nije smiješno. Dakle, Dani satire kao festival smijeha i komedija su naravno dobrodošli kao jedan od segmenata festivalske i repertoarne ponude, ali pitanje je koliko zaista njihov učinak ima smisla u satiričkom, ali i u čisto zabavljačkom aspektu.

Naravno, na ovom festivalu, kao i na sličnima koji na programu imaju predstave što ih je domaća publika već mogla a najčešće i jest vidjela, najvažnija su gostovanja. Nakon prvog dijela u kojem su dominirali Splićani, u drugom je dijelu ovogodišnjih Dana satire sve po starom, što znači da prevagu, po važnosti i medijskom učinku nose kazališta iz regije, točnije iz Slovenije i Srbije. Međutim, izbor upravo Drame Slovenskog narodnog gledališča iz Maribora i Beogradskog dramskog pozorišta iz Beograda nije toliko uobičajen, češće se igra na sigurno i poziva Jugoslovensko dramsko ili Atelje 212, ili pak s druge strane uvijek sigurnu ljubljansku Dramu ili Mladinsko. Izbor je, treba vjerovati, ipak uvjetovala produkcija, a to je drama Joea Ortona „Što je vidio sobar“, koju je s dodatkom „Pornoskop“ u naslovu u Mariboru postavila Mateja Koležnik, i kazališna adaptacija romana „Eling“ Ingvara Ambjorsena s kojom je Simon Bent poharao najprije londonske teatre a kasnije i sve ostale. Obje predstave na poseban način tretiraju upravo smijeh, potrebu za smijehom i njegov učinak te način kako ga proizvesti, a onda posredno i zašto.

Ortonov je tekst jedan od onih koji su u jeku seksualne revolucije pomicali granice. Ta suvremena komedija zabuna u najboljoj britanskoj maniri elegantno i uvijeno zapravo otkriva opačine građanskog društva, danas prisutne jednako kao i onda kad se o njima počelo razgovarati. Jezikom građanskog salona, i ordinacije višeg staleža, u njoj se, samo ako se malo pomakne optika, zapravo govori o seksualnim oslobođenjima i praksama. Ukratko, ako se želi čuti, u komadu „Što je vidio sobar“ čuje se sve, iako se ništa ne vidi. Mateja Koležnik shvatila je da nema previše smisla današnjoj publici ponuditi tekst star četiri desetljeća kao provokaciju, iako on provokativan jednako i danas jest, nego ga je postavila onako kako ga je Orton i napisao – kao pristojnu građansku komediju. Tako ohlađeni pristup, osim što je sigurno britanski a možda i slovenski, od vodvilja čini farsu, upravo onakvu kakva i odgovara suvremenom odnosu prema seksualnim slobodama. Licemjerje i cinizam tako ne daju gledatelju razloga za smijeh, iako komičnih situacija ima, pogotovo u načinu kako Matjaž Tribušon u glavnoj ulozi sa stoičkim mirom odrađuje i svoje i tuđe nedolične žudnje.

S druge strane, „Eling“ Beogradskog dramskog pozorišta u režiji Marka Manojlovića, priča o osamostaljenju jednog malo manje običnog muškog dvojca, sam je po sebi komičan samo ako se pristane na to da je mentalna bolest, ili malo slabija aktivnost, razlog za smijeh. Naravno, situacije u koje takvi ljudi upadaju, svojom ili tuđom pogreškom i nesnalaženjem, jesu smiješne, i ne može se reći da autori, redatelj ili glumci ne vole svoje likove. Ipak, problem leži u njihovom konačnom proizvodu koji se publici ipak na kraju krajeva plasira kao kazališna verzija filmskih komedija tipa „Glup i gluplji“, dok ima potencijala da postane nešto nalik osviještenom zagovoru drukčijeg shvaćanja svijeta. Drugim riječima, „Eling“ funkcionira kao komedija, ali radi protiv svojih likova, pa smijeh koji izaziva ne donosi ništa novo, iako smijeh inače i te kako to može. Ipak, ovo je gostovanje pružilo domaćoj publici jedinstvenu priliku da vide onaj specifični trenutak kad glumci izađu iz uloge i počnu se sami, sasvim privatno, smijati sebi. Koliko su Pavle Pekić i Ljubomir Bandović to inscenirali u maniri, na primjer, «Radovana Trećeg», nije ni važno, ali otkriva mogućnost da glumci barem donekle uživaju u onome što rade. Na hrvatskim scenama, čak i kad je nominalno riječ o komediji, smijeh zamjenjuje cerek a osmijeh grimasa. Kako onda da publici bude bolje?

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Dani satire 2009. - komentar prvi
Dani satire 2008. - komentar
Sraz Držića i modernista na 32. Danima satire
'Gumbekovi dani' novi histrionski festival kabarea
Gumbekovi dani
Zagrebački holding upravlja i lutkama
Nastavlja se holdingizacija zagrebačke kulture
Dani satire - deja vu
Dani satire u potrazi za kvalitetnim humorom u kazalištu

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici