Eurokaz 2009. - prvi izvještaj

24.06.2009. Print | Pošalji link

Kazališne digresije, aluzije i rezonancije na temu smrti Eurokazova su tema, legitimna potpuno kao i bilo koja druga.

Ono što je čudno je da se ona tek sad javila, kad gotovo, reklo bi se, nije ničime izazvana. Općenitost velike teme kao što je smrt, ili možda i jedine velike teme uopće, shvati li se eros kao svojevrsni put do nje ili tek njezina odgoda, nudi i festivalskoj referentnosti i selekcijskoj maštovitosti slobodu izbora koja obvezuje upravo onoliko koliko to ne čini. Smrt, kao i izvan kazališta, ukoliko taj prostor uopće postoji, bila ona za pesimiste kraj, a za optimiste tek sastavni dio života, fenomen je, pojam, tema ili pitanje koje se otvara svakodnevno. Problem je u tome što se i zatvara svakodnevno, na mikro ili makro razini, sasvim privatno ili javno, pojedinačno ili u nezamislivo velikim grupama, zbog čega je njezina sveprisutnost nemjerljiva. Zato sa smrću, čak i u kazalištu, treba oprezno.

Poput slika karcinoma pluća kod pušača, kazališna smrt publiku gotovo uvijek može dirnuti, jer je već sama u nekoj od svjetonazornih, psihološki ili pak psihijatrijski razumljivih kategorija na nju priviknuta. Ako se kazalište bavi pitanjima, mora se baviti i konačnim pitanjem, pa se mala ili velika smrt može čitati u bilo kojem kazališnom činu, čak i u samom spuštanju zavjese nakon, na primjer, Feydeaua.

Iako je u najavnim medijskim istupima Gordana Vnuk iz te velike teme ovogodišnjeg Eurokaza uvijeno ali ipak izdvojila predstavu s kojom je festival otvoren, „Sedam dasaka varke“ nije baš potpuno izvan konteksta i smrću obilježenog programa. Produkcija Compagnie 111 u režiji Aureliena Boryja temelji se na drevnoj kineskoj igri Zapdanjacima poznatoj kao tangram, što u dalekom prijevodu znači sedam lukavih ploča, a riječ je o tek naizgled jednostavnoj igri geometrijskih oblika i neslućenih mogućnosti njihovog vizualno asocijativnog kombiniranja. Bory, čiji je rad zagrebačka publika već upoznala preko predstave „Plan B“ gdje je primarna bila igra s perspektivom, ovoga puta misli o ravnoteži pa je s kineskim akrobatima razvio specifičnu ekvilibristiku ljudskih tijela i predimenzioniranih geometrijskih oblika tangrama. Vizualno dojmljiva predstava drži neku vrstu dramaturškog luka od na početku horizontalno postavljenog pravokutnika koji se raspada na svoje segmente do ponovnog sastavljanja u vertikali.

Pritom je svaki od krucijalnih koraka, ili iskoraka tjelesne vještine izvođača, podcrtan zvukom za kineski cirkus karakterističnog gonga, što je vjerojatno prethodnik slične upotrebe tuša ili barem udarca u bubanj u zapadnjačkom pandanu. S ljubiteljima vještine, ili čiste likovnosti, ne može se previše raspravljati o ovoj predstavi, no unatoč tome ona nosi i dublji potencijal na kojem Bory kao da namjerno nije želio raditi. Lagana metaforika ljudskog tijela pritisnutog objektima, kao reprezentacija svakodnevne „borbe sa stvarima“, bila bi jedan od poželjnijih interpretacija ove predstave kad bi joj ona sama dala barem minimalni povod, pa bi se onda moglo povući i pokoju paralelu s ovogodišnjom Eurokazovom temom. Ovako, sa samo dvije slike koje nude nešto više od isključivo vizualne upečatljivosti, „Sedam dasaka varke“ ulazi u niz kojim gotovo svake godine jednom predstavom za takozvanu široku publiku, ovaj festival želi popularizirati samog sebe.

Međutim, i drugi je ovogodišnji izbor na sličnom tragu, iako u naznaci bitno problematičniji. No, nakon Roberta Benignija, pa i Mela Brooksa, maketa Auswitza s minijaturnim lutkama koje dokumentaristički, bez želje za provokacijom, i nije nešto zbog čega bi se digla prašina. Nizozemski glumci-lutkari upravo ga tako i rekreiraju, kao spomenar događanjima koja su već upisana u kod svih, a ne samo onih koji su rođeni nakon toga. Logori, uostalom, nisu ni izmišljotina nacista, niti su njihovi bili izuzetak, osim možda po sustavnoj industrijalizaciji smrti. „Kamp“ zato nije toliko potresno svjedočanstvo, nego vizualno izuzetan spoj medija lutkarstva i filma, jer logorska svakodnevica lutaka prenosi se kao dokumentarni crno-bijeli nijemi film. Kazališni gledatelj stavljen je tako u situaciju da se njegova perspektiva može razumjeti i kao božja, samo što ovdje nije kao dječak koji ubija kukce iz puke zabave, nego nemoćni svjedok propasti vlastite kreacije. Poruka „Kampa“ zato je ponovno podsjećanje na to što sve čovjek može učiniti čovjeku ukoliko ga shvati tek kao lutku. Hotel Modern ima sreću utoliko što nitko nije rekao da se nakon Aushwitza više ne može stvarati kazalište.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Perforacije – tjedan izvedbenih umjetnosti
Ljetni festivali - da ili ne?
Jan ili Milo, pitanje je sad!
Eurokaz 2009. - Summa summarum
Eurokaz: Smrt kazališta ili kazalište smrti?
Još malo o smrti na Eurokazu 2009.
Knjiga mrtvih - Zlatko Burić Kićo
Eurokaz zbog kojeg će se na Mirogoju tražiti mjesto više
Eurokaz pleše (i) na Tuđmanovom grobu
Noć kulturnih instituta Europske unije

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici