Eurokaz 2009. - Summa summarum

29.06.2009. Print | Pošalji link

Iako je po legendi, navici i očekivanjima ne više potpuno obaviještene publike sklon provokaciji, Eurokaz se ove godine postavio decentno, primjereno i zato na prvi pogled nezanimljivo.

Dani prave kazališne provokacije možda su prošli, ali ovogodišnja tema spoja smrti i kazališta i nije bila pogodno tlo za to. Ove godine Eurokaz nije zaslužio naslovnice, nije bilo pomno smišljenih spontanih felacija, frustracija izvučenih na površinu ili inzistiranja na političkoj nekorektnosti. Umjesto svega toga, festival je u krajnje smirenom tonu ponudio nekoliko produkcija koje su na najrazličitije načine barem dotaknule smrt, između ostaloga i svoju vlastitu.

U tom smislu najupečatljiviji bi, da je sve normalno, bio nastup britanske grupe Forced Entertainment. Inače bi njihov nastup uključivao pet izvođača, ali ovdje nije tako, iako se predstava zove „Spektakularno“. U onome što malo više od sat vremena čine Claire Marshall i Robin Arthur zapravo nema ničega spektakularnog, a odnos scenskog materijala i naziva predstave sam je po sebi tipično britanski ironični odmak. Taj lo-fi performance ističe da ne želi biti ono što jest, ali ni ono što nije – niti je njegov kostim Kosturka zaista bilo kakva inkarnacija Smrti, niti je njezino konstantno umiranje prava gluma, a nije niti, naravno, pravo umiranje. Inače, takvu bi izvedbu publika nagradila barem tišinom, ali Forced Entertainment, možda i u skladu s nazivom kompanije inzistiraju na tome da njihova izvedba nije i ne može nadomjestiti život. Naravno, onda ne može nadomjestiti niti smrt, pa iako ne ubija kazalište, ubija patetičnu mogućnost da se nešto tako presudno, konačno i bitno prikaže u klasičnom kazališnom, ili bilo kojem drugom kontekstu. Koncentrični krugovi besmisla kojima dvoje izvođača zaobilaze svoju temu možda zaista čine predstavu koja je umrla prije nego što je počela, ali prije svega dokazuju nemogućnost kazališta da se bori s temom koja je veća od njega, a možda i od života. Najljepše u svemu je što publiku tjera na uživanje u vicevima ni o čemu, izvođačkom priznanju kako ovo što upravo rade i nije njihov vrhunac, i na koncu, lošoj glumi, za one sve malobrojnije koji vjeruju da se umiranje na sceni zaista može «uvjerljivo» odglumiti.

Kad je već kazalište reteriralo, Eurokaz je pronašao drukčiji način reprezentacije, pa je pozvao Laszla Najmanyija da predavanjem poprati film o pogrebu koji je za sebe, još donekle živog, organizirao Peter Halasz. Taj je mađarski kazališni aktivist u terminalnoj fazi borbe s karcinomom nazočio vlastitom pogrebu, što je potez dosljedan njegovom dotadašnjem radu trajnog „šokiranja buržoazije“, čak i ako je ona crvena. Takva oproštajna zabava skandalozna je samo ako se pristaje na tamjan kojim je smrt inače obavijena i rituale pijeteta koji su i sami svakodnevno kazalište s lošim izvođačima i stereotipnim scenarijem. U svakom drugom ili tek širem pogledu, Halaszeva akcija potpuno je razumljiva.

Protiv lažnog pijeteta radio je i najveći, ne samo ovogodišnji, produkcijski pothvat Eurokaza, multimedijalna instalacija „Tertulia“ koju su na Mirogoju postavili argentinski umjetnici slike i zvuka Eduardo Molinari i Nicholas Varchausky. Unatoč intervencijama dramaturga Saše Božića i filmaša Simona Bogojevića Naratha, ovaj je razgovor s mrtvima, ili sadašnjosti s prošlošću na prvi pogled iznevjerio očekivanja. No, „Tertulia“ nije ni trebala biti spektakl, ili barem nije tako mišljena, unatoč pokušaju stvaranja ozračja kontroverze. Riječ je o meditativnoj instalaciji koja objektima, ekranima i zvučnicima strateški postavljenim po užem središtu groblja podsjeća na povijest, koju ovi prostori tako vole zaboraviti i, još češće, namjerno pogrešno pamtiti. Bližim ili ponekad i neuhvatljivim asocijacijama,  Molinari i Varchausky samo su zagrebali površinom hrvatske povijesti, kako domovinske tako i iseljeničke, pa su najzanimljiviji detalji brojnih video projekcija i arhivskog materijala ostali raspršeni pod dojmom groblja u noći. Snažnije od veš-mašina ispred Tuđmanovog groba, kao i od većine video materijala, tako radi slučaj. Na primjer, jedna poruka u knjizi mrtvih na groblju njemačkih vojnika, kojom Nepoznat Netko sumira povijest potrošenim ali iskrenim „Ne ponovilo se!“. No, da nije bilo „Tertulije“ nitko ni ne bi zavirio u knjige mrtvih.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Perforacije – tjedan izvedbenih umjetnosti
Ljetni festivali - da ili ne?
Jan ili Milo, pitanje je sad!
Eurokaz: Smrt kazališta ili kazalište smrti?
Još malo o smrti na Eurokazu 2009.
Eurokaz 2009. - prvi izvještaj
Knjiga mrtvih - Zlatko Burić Kićo
Eurokaz zbog kojeg će se na Mirogoju tražiti mjesto više
Eurokaz pleše (i) na Tuđmanovom grobu
Noć kulturnih instituta Europske unije

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici