Liga vremena - Goran Sergej Pristaš

13.07.2009. Print | Pošalji link

Za neovisnu se scenu, ne samo u nas, kaže da ako već nema novac i prostor, barem ima vremena.

Utopijska je to misao s kojom se ne može polemizirati javno, jer i nema previše smisla razgovarati s nijemim usnama i gluhim ušima vlasti, ali bijeg u vremenu sasvim je legitiman način odmaka od zbilje. „Sanjati, možda spavati“, rekao bi današnji danski kraljević i ne bi puno pogriješio.

U „Ligi vremena“, svojoj novoj predstavi ostvarenoj u suradnji s nizom domaćih i inozemnih partnera te premijerno odigranoj u sklopu Riječkih ljetnih noći BAD co. sanja druge kako sanjaju. Zatvoreni sustav njihovih projekata otvorio se utopijskoj zbilji kazališta koje ponavlja povijesnu avangardu kako bi publiku natjeralo da je se sjeti, i to ne zbog budućnosti nego zbog sadašnjosti. S utopijama nije lako operirati, one bole i peku u trajnom bježanju, ali BAD co. pokazuje kako se i s tako poetičnim zametkom može stvoriti konstruktivistička, čak djelomično i tehnicistička struktura.

Papirnati modeli zbilje, koji rekreiraju gotovo cijeli svijet, ili barem njegova ključna žarišta na pozornici hale u riječkoj Harteri, nisu zato igračke, nego način da se i izvođači i publika odmaknu od zbilje na trenutak i sagledaju stvari odozgo. Na podlozi povijesnih avangardi, kojih dobar dio živimo, a dobar dio ipak i nažalost ne, „Liga vremena“, točnije ufolog, kozmonaut, pilot i čovjek stroj u poziciji su da kažu „My God, it's full of stars!“. Ali oni ne gledaju prema gore nego prema dolje. Tako utopija postaje antiutopija, i san o susretu Istoka i Zapada ostaje tek san. 

No, ako je društveni eksperiment možda i propao, umjetnički nije. Umjetnost sovjetske avangarde, što je naziv koji najjednostavnije pokriva određene godine i određene iskorake u svim vrstama umjetnosti, i danas je fascinantno uporište za razvijanje ne samo utopijskih ideja o totalnoj umjetnosti te i dalje jest iskorak koji je teško nadmašiti. No, kako zbilja grize i kad se o njoj ne želi misliti, BAD co., ovoga puta u režiji Gorana Sergeja Pristaša, pristaje na onaj u mjerilu manji dio kulture koja se proslavila predimenzioniranim spomenicima i minijaturnim lokomotivama, ali je ipak prva poslala čovjeka u svemir. Na papiru i uživo.  

S druge strane, lako je igrati se sa svijetom, ili si utvarati da znaš što bi s njim, kad je sveden na papirnate modele švedskog arhitekta Tora Lindstranda, i kad je apokaliptična bitka tek niz brojeva na ploči, bez konkretnih žrtava i bez razaranja. Slojevi koji se u ovoj predstavi preslaguju u stanju su Majakovskijevu poemu supostaviti biblijskoj formulaici, tvrdu i činjeničnu znanost umjetničkoj kreaciji, a splet proizvedenih značenja lansirati u balonu toplog zraka. Sve je u njoj moguće, jer se može spasiti  tvrdnjom da je riječ tek o rekonstrukciji sna - ne doduše kolektivnog, ali to je manje važno. Osim toga, zajednički snovi gotovo se uvijek raspadnu u svojoj suprotnosti, pa su autori i izvođači ove predstave očito ostali na komentaru vlastitih.

Dok su ranije produkcije BAD co. bile konkretnije angažirane, možda i u utopijskom smjeru, ova specifičnu sovjetsku kombinaciju znanosti i umjetnosti uzima kao izvedbeni zadatak koji treba oprimjeriti glazbom, plesom, performansom – svime što čini tekst izvedbe. Pritom je ples, shvaćen tek kao stilizirani pokret ili niz minijaturnih koreografskih sekvenci Ane Kreitmeyer, Zrinke Užbinec i Pravdana Devlahovića, gotovo sasvim nevažan. Predstavom dominira analitički diskurs Tomislava Medaka, koji djelomično odgovara na pitanja, dok većinom ponavlja san onako kako bi ga opisao znanstvenik. Njegov san, pak, varira između konačnog sukoba i konačnog susreta u kojem se civilizacija napokon miri sa samom sobom.

Zaključak možda i nije da je budućnost sada, nego da je uopće nema. Ono čemu se možemo nadati  2125. ionako nećemo vidjeti, pa će obale Atlantika, kao i Pacifika biti jednako udaljena. Nama će pak biti potpuno svejedno. Ipak, vjerojatno se treba nadati zbog onih koji ostaju. Reći 'Baš me briga!' u utopijskom smislu jednako je onome kad se to kaže u svakodnevnoj situaciji – i to je ono što konstruktivistička rekonstrukcija budućnosti na temelju bivših utopija postavlja „Ligu vremena“ u sadašnjost. Iako je, kako tvrdi dramaturginja Ivana Ivković, naše vrijeme već isteklo.

Igor Ružić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici