Škrtac - Oliver Frljić

21.07.2009. Print | Pošalji link

S jedne strane stoji pitanje „Što je okrutnije od te stroge štednje kojoj smo podvrgnuti i od te neshvatljive oskudice u kojoj smo primorani životariti?“, a s druge imperativ „Stegnite vi remen, bando lopovska!“.

Prva je napisana, u preradi komada starijeg „neg' je staros'“, sredinom sedamnaestog stoljeća, dok je ova druga smišljena kao slogan početkom dvadeset i prvog. Pitanje je dio umjetničkog djela, dramskog teksta iz pera jednog od u tom žanru najboljih. Zapovijed će pak drhtavom rukom i jeftinim flomasterom na kartonu ispisati neki hrvatski prosvjednik koji je ostao bez posla, recesija mu je povećala kamate na kredit koji ionako ne može otplaćivati, a djeci treba kupiti školske udžbenike i još ih sam i odvesti u školu. Hrvatska se, znamo to uostalom, voli djecom, ona su naše najveće blago, ali jedino ako su prirodno začeta - u epruveti samog Gospodina.

Virtualni spoj lektire i aktualnosti ostvaren je Moliereovim „Škrcem“ u režiji i dramaturgiji Olivera Frljića, kazalištarca koji se tim postupkom služi već uhodano. Od „Dantonove smrti“ i „Sedmorice protiv Tebe“, što su još bila ispitivanja terena za nadolazeće najave tektonskih poremećaja u hrvatskom kazalištu, preko sad već legendarnih „Bakhi“, Frljić na poprilično izravan način u davno napisanom traži odgovor na čuveno pitanje „Što to nama danas znači?“. Ta otrcana fraza zapravo je jedan od uporišnih stupova kazališta kao umjetnosti, sa  svrhom ili bez nje, i ovaj redatelj s njom zna što činiti. Ili, barem, zna to bolje od drugih, iako konkurencija ovdje baš i nije prava konkurencija, pa nije ni poticajna koliko bi morala biti. Zato se Frljić ponavlja, i u „Škrcu“, naručenom i financiranom od Riječkih ljetnih noći, najmlađem u nizu žuđeno reprezentativnih ljetnih festivala, ponovno slikom, riječju i provokacijom potvrđuje svoju davnu tezu da je jedina mogućnost teatra danas pokazivanje vlastite nemoći. Duboko paradoksalna umjetnost koja svjesno odustajanje od nevjerice koristi s popustom na količinu, kazalište zaista jest nemoćno, ali naglašavanjem te nemoći ono se zatvara u krug iz kojeg je i nastalo. Tako spominjanje političkih imena koja, nadajmo se, za par godina više neće postojati, osim u nekom sudskom aktu i na popisu štićenika kazneno-popravnih ustanova, više nema onu težinu koju je imalo, ili željelo imati, prozivkom u „Bakhama“.

Ukoliko se tom prošlogodišnjom produkcijom htjelo nešto ozbiljno reći, dvanaest mjeseci kasnije Frljić pristaje na farsu, i to ne samo zbog Moliereovog predloška, nego i zato što je vjerojatno i sam shvatio kako svaka akcija, pa čak i kazališta, danas može biti lako pokopana kvalitetnim medijskim spinom. „Škrtac“ zato jest farsa od samog početka, i svaku njegovu optužbu, od nacionalnog bankrota, preko ratnih zločina do stradalih na Kornatima, treba gledati kroz celofan one hipertofirane nevjerice, točnije sa sviješću da kazalište jest tek „in vitro“ pripravak za kratku i brzu konzumaciju s učinkom, ne panaceje nego placeba. Naglasio je to i sam koncept, jer prije nego što komedija počne, Jelena Lopatić u kostimu hrvatsko-francuske pudlice naizgled sasvim ozbiljnim glasom gledatelje pokuša osvijestiti i prosvijetliti, ali oni gledatelji koji na Frljićevog „Škrca“ dolaze to ionako znaju i očekuju. Kao što znaju da revolucija potaknuta kazalištem nije ništa drugo nego kazalište, da se transparenti s natpisom „Tvornice radnicima!“ izvlače iz podruma po potrebi, da je socijalna svijest, solidarnost te  vjerska, nacionalna i sve ostale snošljivosti tek vodica za ispiranje prstiju podjednako prljavih od novina i novčanica.

Predstava je puna bourekovske lascivnosti kostimskih dodataka, predimenzioniranih muških i ženskih atributa i snošaja u svim mogućim pozama, što joj daje određenu privlačnost, ali i ona je farsična kao i pokušaj rekonstrukcije na svu sreću zaboravljene sedamnaestostoljetne forme komedije-baleta. Nije da se i iz svega toga ne može čitati komentar najprije političke ali i općedruštvene suvremenosti, ali on je na razini gotovo kerempuhovske ili histrionske zaigranosti. Jedino čime „Škrtac“ zaslužuje posebnost izniman je ambijent brodogradilišta 3. maj i cinizam koji publiku po njemu vozi na transporteru. Tu lažnu uzdignutost Frljić nije ni sebi mogao zanijekati, pa je barem otvorio dvije generalne probe za radnike koji će uskoro ostati bez posla. To je ujedno i najsnažnija gesta ove farse.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Srce moje kuca za nju - Borut Šeparović
Tko je hrvatska reprezentacija, pitaju se Šeparović i Frljić
Nogometna utakmica Hrvatska : Engleska iz 2007. na daskama HNK
Gavelline večeri sanjaju o promjenama
Gavelline večeri sanjaju postati regionalna smotra
Oliver Frljić
Ambijentalno kazalište - teatar u prostoru koji pobuđuje maštu
I Novi Zagreb može biti pozornica!
Splitsko ljeto - 'Bakhe' se više ne mogu dogoditi!
Splitsko ljeto 2009.

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici