Don Juan - Paolo Magelli

28.07.2009. Print | Pošalji link

Ekstremna vremena traže ekstremne mjere.

Zato bi se, nažalost pogrešno, moglo činiti da bi inscenacija teksta o licemjerju u današnje vrijeme mogla, barem u laboratorijskim uvjetima zelenila malobrijunske šume, govoriti o onome što nam se zbiva. Međutim, Moliereov „Don Juan“ onako kako ga vidi Paolo Magelli nije više od „Ribarskih svađa“ na malo višoj razini, kojem metafizika samo smeta, a pokoja ženska stražnjica ili grud uvijek dobro dođe. Naravno, o ovom drugom izvijestili su mediji iako je navodno strogo zabranjeno slikanje, ali i pitanje golotinje u kazalištu jednako je licemjerno kao i svaka druga navodno ozbiljna rasprava na ovim prostorima, pa Kazalištu Ulysses ili vjerojatno najprije samom redatelju, treba barem priznati onu vrstu bazične svijesti o ravnopravnosti da kad već skida glumicu skine i glumca.

O aktualnosti „Don Juana“ ne treba trošiti riječi. Njegovi monolozi o licemjerju, općeljudskom a pogotovo onom crkvenih i svjetovnih autoriteta, od kojih se prvi čak pozivaju i na moral, izlišni su koliko i propovijed. Jednostavno, riječ je o materijalu koji bi trebao biti molitvenik sam po sebi, jer Don Juan i slični pobunjenici zapravo jesu propovjednici kojima nisu dali reći ono što treba reći. U kazalištu pak njihove riječi zvuče pomalo šuplje, i zato nije slučajno da se velika većina najboljih drama odvija ili u zatvoru ili u instituciji za takozvane mentalne bolesnike. Ovaj tekst ne iziskuje takvo prizorište nego od tvrđave Minor i brežuljaka na koje se naslanja pokušava stvoriti iluziju ambijentalnog kazališta. Uz dosta dima baruta i vjetra u kosi, nova produkcija Ulyssesa tek je još jedna rekonstrukcija žuđenog povratka iskonu koji u takvim okolnostima jednostavno izmiče i publici, a ponekad i samim izvođačima. Koliko je istine u riječima protagonista, toliko je i nedostataka u konkretizaciji onoga što kažu, i zato ovakav „Don Juan“, iako kaže sve što treba reći, zapravo ne govori ništa.

Prvi dio predstave oplemenjen je zdravim humorom, kao da je Paolo Magelli htio s jedne strane opravdati žanrovsku odrednicu ovoga teksta kao komedije, a s druge kao da je htio pokazati kako se postavljaju „Ribarske svađe“. U tome je i uspio, jer najzabavniji dijelovi cijelog ovog projekta upravo su scene u kojima se komikom natječu Nina Violić, Borko Perić i Ana Begić. Dijalektalni nesklad između slatkog jezika djetinjstva prvih dvoje i tek naučenog idioma treće pritom čak i ne smeta, jer pučka komedija s psovanjem i tučom za publiku radi čak i kad nema neki dublji ili bilo kakav razlog.

Ono za što bi se mogao pronaći razlog ljutnje je Rakan Rushaidat u naslovnoj ulozi. Najave ovog projekta tvrdile su da je riječ o velikom odmaku od uobičajenog poimanja i postavljanja „Don Juana“, iz čega bi vjerojatno trebalo pročitati kako bi on trebao biti visok, crn s plavim očima i doktoratom iz astrofizike. Jedino ako se tako misli može se izbor jednog od najboljih glumaca sad već više i ne tako mlade generacije proglasiti iznenađenjem, kao i svojedobno Gorana Navojca kao Hamleta na istoj pozornici. Unatoč prokušanim receptima, Rushaidat zaista uspijeva uvjeriti i sebe i druge da Moliereov junak jest neurotična karikatura, prznica posvađana sa sobom i sa svijetom, gorljivi spoj Boba Rocka i Woodyja Allena. Ipak, istine radi, da nema u nogama Lojtricu i brojne druge uloge u kojima mu je Saša Anočić dopustio da se razvije, ali i da stekne maniru koja jest očita ali nije iritantna, Rakan Rushaidat možda ne bi bio izvedbeno najbolji segment ove predstave. Ovako izvlači i ono zbog čega je Milana Pleštinu, ovdje kao Sganarellea, podjednako lako voljeti i mrziti, pa je i njegov učinak na kraju pozitivan.

No, ako je glumački sve to još i zabavno i prihvatljivo, očito je da se jednostavno nije znalo što učiniti s drugim, uvjetno rečeno, metafizičkim dijelom predstave. Bitno filozofičniji, ali i konkretniji u postavljaju onih pitanja zbog kojih „Don Juan“ ne zastarijeva, on je raspršen između efekata ambijentalnog kazališta, želje Paola Magellija i dramaturginje Željke Udovičić da dodaju i nešto svoje cijeloj stvari te na koncu i potrebe da se na Miodragu Krivokapiću zaradi još koja ulaznica. Ni paklena vatra, koja je tek vatra i ništa drugo, ni projekcije Ivana Marušića Klifa, kao ni nedorečena težnja da sve žene koje je Juan zaveo na kraju postanu neka vrsta kora osvetničkih erinija, čine tek mlako finale predstave koja ne zna bi li zaista moralizirala ili tek zabavila.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
'Drugo lice drugosti' Lea Rafolta sagledava hrvatsku književnost na novi način
Sve o 'Drugom licu drugosti'
Kazalište Ulysses ove godine ima samo jednu premijeru
'Don Juan' na Malom Brijunu – atipično i aktualno
Don Juan (pripovijeda sam o sebi) – Peter Handke

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici