Svetvinčenat 2009.

30.07.2009. Print | Pošalji link

Najveći od malih ljetnih festivala, ili najmanji od velikih, Savičenta je i u svojem desetom izdanju potvrdila svoje osnivačke postulate, čak i bez dodavanja novih.

Festival plesa i neverbalnog kazališta u srcu Istre od samog početka bio je usmjeren naizgled heterogeno, u istodobnom pokušaju spajanja nespojivog. S jedne strane educiranje, pozivanje i prizivanje lokalne publike kojoj je to vrlo vjerojatno bio i prvi susret s plesom kao umjetničkom formom, a suvremenim plesom pogotovo, a s druge ipak inzistiranje i na kvaliteti gostujućih produkcija zbog koje će do dotad nepoznatog mjestašca hodočastiti i znalci, na odmoru ili službeno. Uspjelo je oboje, ali donekle. I dalje je program takav da se u kompletu ne može svidjeti svima, i dalje ga muče svi oni problemi koje imaju slične smotre na otvorenom, ali festival ipak ide dalje, izvana gledano, poput dobro podmazanog stroja.

Zaista se, međutim, ne može reći da Savičenta ne može zainteresirati. Potvrđuje to i činjenica da se u kaštelu Grimani, impozantnoj i u proteklih deset godina poprilično obnovljenoj građevini u središtu mjesta na razvikanijim gostovanjima skupi mješovite publike toliko da u njega doista više ne stane ni šibica. Iako su to obično gostovanja poput nekog velikog ansambla iz Izraela, ili ovogodišnjeg etno specijaliteta iz Senegala, u konkurenciji s lokalnim feštama, ili pak navodnoj glamuroznosti Pulskog filmskog festivala, Svetvinčenat se još dobro drži. A ni Senegalci, na kraju krajeva, nisu pogrešan izbor za otvorenje festivala. Afro ionako djeluje prvenstveno na dijafragmu i periferne dijelove živčanog sustava, pa čak niti s političkim porukama koje ironijskom igrom pokušava prenijeti predstava „Waxtaan“ skupine Jant-Bi, nisu mogle pokvariti osnovni učinak jedinstvene glazbene i plesne tradicije.

Najveće iznenađenje ovogodišnje Savičente ipak je način kako je publika prihvatila jedno od najzahtjevnijih konceptualnih gostovanja, ono njemačke koreografkinje i plesačice Isabelle Schad. Iako je svoj komad „Unturtled“ odigrala u kasnijem, i besplatnom dijelu programa, čak ne ni na gradskom trgu nego u pokrajnjoj kali, što je znatno reduciralo i broj gledatelja i njihov pogled, reakcija je bila jednako ekstatična kao i nakon, na primjer, spektakularnih Senegalaca. Dokaz je to, između ostaloga, da selekcijski princip miješanja visokog i niskog u jednakom omjeru, ili dosljedne primjene principa „za svakoga ponešto“, zaista može kvalitetno funkcionirati i u specifičnim okolnostima. Isabelle Schad, pod utjecajem vizualnog umjetnika Laurenta Goldringa, ponovila je djelomično ono što je svojedobno radio Xavier Le Roi, otkrivanjem tijela kao forme koja ne služi i ne priča, nego se pokazuje u skulpturalnom smislu kao pokretna plastika. Dok gledatelj ponekad i ne zna koji je dio tijela izvođačice procurio iz rastezljive opne iza koje, i s kojom ona igra, koreografkinja se zabavlja spojem elemenata cirkusa i plesne konceptuale koja ne priznaje razliku između vizualnih umjetnosti i plesa.

Da se ples i narativ mogu povezati na svoj je način pokazala španjolska skupina Alta Realitat, dok je istu kombinaciju potpuno poništio belgijski koreograf Jose Besprosvany komadom „A propos de Butterfly“. Loš primjer postmodernog spajanja ne funkcionira ni na razini osobnog upliva koreografa s izrečenim komentarima o globalnoj političkoj situaciji, niti kao suvremenoplesna obrada Puccinijeve opere. Oba segmenta otkrivaju banalnost pristupa i mišljenja koje ne prekriva ni izvođačka umješnost, što vrijedi i za tek nešto probavljiviji i rasplesaniji naslov Nijemca Felixa Landerera „Up to 70 cm“.

No, užitak u plesu ne može se mjeriti, kao ni rad koji iza njega stoji, a interpretacija je uvijek tek djelomična kao i recepcija. Sve to je radikalnim otklonom od reprezentacijskih uzusa dokazala Marjana Krajač u projektu Zagrebačkog plesnog ansambla sarkastično naslovljenim „Simple life“. Riječ je o postupku koji otkriva proces nastanka i postojanja plesa kao umjetnosti i koreografije kao, uvjetno rečeno, konačnog proizvoda namijenjenog pogledu ili tržištu. Naravno, proces je otkriven onoliko koliko su ga pojedini izvođači htjeli opisati u svojevrsnim „dnevnicima prakse“, ali čak i gledatelj željan totala ne može vidjeti sve nego tek – jedan ples od samo nekoliko minuta. Minijatura odigrana samo za jedan par očiju ekskluziva je s kojom se igraju Zrinka Lukčec, Maja Marjančić, Martina Nevistić i Pavle Heidler, a na publici je, ako ništa drugo, da barem jednom prizna da je ples jednako kompleksna umjetnička disciplina kao i bilo koja druga. Stanovnici Svetvinčenta to su, silom prilika, ionako već naučili.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Boškarini i think-dance u Savičenti
Festival plesa i neverbalnog kazališta – 10. put
Savičenta pleše deveti put
Ples i cirkuserija u Savičenti

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici