Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi - Zlatko Sviben

26.07.2007. Print | Pošalji link

Da postoji samo jedan istinski filozofski problem, naučio nas je još Camus. U drami, točnije u dramskoj književnosti koja je tek ponekad i dramatična, takvih problema ima bezbroj, no rješenje je ipak samo jedno.

Unatoč najavljenoj, kuvertiranoj i objavljenoj smrti tragedije, danas tragedije ipak postoji, iako su njezini odbljesci tek mali, jednostavni, beznačajni i svakodnevni. Upravo je to htio, još sredinom šezdesetih, pokazati tada još mladi Tom Stoppard dramom koja ga je lansirala u svjetsku orbitu, «Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi».

Inspiriran aktualnim apsurdom, ne samo kazališnim, te kao i svaki ljubitelj kazališta zagledan u Shakespearea, Stoppardov je mladenački komad postao suvremenim klasikom. Kao takav, on još čeka reinterpretaciju jer prešao je četrdesetu i vrijeme mu je da ga se počne skidati s trona. Međutim, ultimativna istina koju donosi teatar apsurda, ili jednostavnije rečeno Samuel Beckett,  još će neko vrijeme ostati paradigma suvremenosti opisana dramskim  ili kazališnim sredstvima. Beckettov «Dah», naime, još uvijek pokriva sve što donose novokazališni ikonoklzmi, mikrofoni i video, usporena ili ubrzana, grakćući nerazumljiva ili staloženo psihologizirana izvedba. Pirandello, Ionesco, Genet, Koltes ili Sarah Cane, u apsolutnom su poretku tek sljedbenici, svaki na svoj način poetički nazobilazan, ali istodobno i tek dio magične formule reprezentacije, igre nasuprot drugome, ili drugoga, i igre u samoj sebi.

Tako je, čini se, kazališnu povijest u suvremenosti shvatio i Zlatko Sviben kad je odlučio u sklopu Osječkog ljeta kulture postaviti Stoppardov  tekst. Ipak, klasici, čak i suvremeni, postoje zato da bi ih se čitalo, a svako čitanje ujedno je i interpretacija, što je Svibenu izmaklo, pa je i predstava, ključna produkcija ovosezonskog osječkog poklona svojim građanima, tek uredno, zanatski postavljen problem, bez ostatka koji bi naveo na odgovor. Svibena je više zanimalo kako nego zašto, i više je vremena potrošio na uvježbavanje mizanscena, suigru raznorodnog ansambla nego na objašnjenje svojih odabira. Zagonetke u kazalištu, međutim, ne postoje zato da bi ih se odgonetnulo, tome uostalom služe kriminalističke serije, pa ni Svibenovo inzistiranje na glumačkoj igri nije slučajno.

Riječ je o redatelju koji, naslonjen na vlastito iskustvo avangardnog, izvaninstitucionalnog i izvansustavnog, pokušava isto prilagoditi konvenciji komercijalnog kazališta, onog koji ljubitelji zovu gledljivim. Nisu slučajno Svibenove zapaženije režije u posljednje vrijeme «Život je san», «Večeres se improvizira...» i «Cyrano de Bergerac», komadi iz različitih epoha koji realnost formuliraju, i formiraju, tek kao osobnu, osobno prilagođenu zbilju. A kazalište je tu tek jedan od načina postizanja te nesigurne i nejasne pozicije. Dok je kod zagrebačkog Pirandella  trebao nužnost pozornice, na kojoj zastor tek zastire, ali i ne dovršava niti scenu ni njezinu fizičku dubinu, u Osijeku je Stopparda postavio ambijentalno, uzevši rubne prostore Tvrđe kao ionako nesigurno zbiljske, jer žive prije u prošlosti nego u sadašnjosti. Oni su mu se, paradoksalno, odužili ne jekom davnine nego vrlo konkretno jer su izvedbu «Rosencrantza i Guildensterna» dramaturški precizno pratili komarci i mravi, pas lutalica i šišiši. Ovi posljednji posebno su znakovito nadpunili završni prizor koji tematizira kazališnu smrt, onu kojoj, kako kroz Glumca kaže Stoppard, «ljudi najviše vjeruju».

Pored zrelih i suverenih Rakana Rushaidata i Franje Dijaka u naslovnim ulogama, središnji razlog ove produkcije nalazi se u, uvjetno rečeno, drugom planu, glumačkoj družini koju tumače studenti osječkog Studija glume i lutkarstva, te još više u njihovom predvodniku Božidaru Aliću. Jedan od najboljih interpreta srednje generacije pomirio se sa svojim demonima, i s tim iskustvom se vratio na daske prošle godine u riječkom «Ničijem sinu». Njegova je kazališna sudbina, međutim, otkrivena tek u ulozi Glumca u Stoppardovom egzistencijalističkom kolažu, kad se višestrukost uloga u komadu pretapa s istinskom pozicijom tumača. Drugim riječima, kad Alić u ulozi Glumca kaže da je «uvijek u kostimu» i «uvijek na pozornici», onda taj iskaz ima težinu koja nadilazi trenutnu izvedbenu situaciju, a upravo je to ono što je Tom Stoppard svojim metakazališnim rebusom htio postići.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
'Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi' u Osijeku

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici