Hipohondrijakuš - Georgij Paro

10.08.2009. Print | Pošalji link

Bilo bi vjerojatno ili možda čak nevjerojatno cinično reći da se svaka nova premijera Glumačke družine Histrion očekuje s nestrpljenjem.

U hrvatskom se glumištu, budimo realni, malo što očekuje s nestrpljenjem, uglavnom zato jer se gotovo sa sigurnošću zna što kakvo može ili će biti, i što se od koga može očekivati. Iznenađenja ipak ponekad ima, no ona su prije rezultat izostanka ikakvog očekivanja nego zaista iznenađujuće prakse. Zvuči kontradiktorno, ali takvo je hrvatsko glumište, pa i hrvatska kultura.

„Može li se bolje od toga, ili od istoga?“ pitanje je koje si, među mnogima, ne postavlja Glumačka družina Histrion. Trajna poetika, koja uglavnom jest ali ne bi trebala biti takva, neuspješna je već niz godina u smislu umjetničke proizvodnje, iako ne i u konkretnosti publike koja Opatovinu uredno posjećuje. Za čudo publike može se tražiti realni razlog: izostanak kvalitetnije kulturne ponude tijekom zagrebačkog ljeta, socijalno i međugeneracijski solidarni popusti i slično. No, nije samo to – Histrioni imaju poetiku pučkog kazališta koja kroz igru zaista izbjegava umjetnički, ili višak umjetničkog sadržaja, dok s druge strane naginju, a ponekad i izmišljaju još niže slojeve bazičnog, svima razumljivog i, što je još gore, humora koji baš svatko može izmisliti.

Nijedna od tih kategorija nije sama po sebi problematična, pa ni negativna – humor čak ne bi ni trebalo dijeliti na kategorije pristupačnosti ili porijekla, kao uostalom niti pamet. Poteškoće nastaju kad se na kombinaciji niskog i nižeg inzistira bez pokušaja barem minimalnog oplemenjivanja bilo sadržajem samim, bilo njegovom interpretacijom. Histrioni su bili uspješni u godinama kad je takozvani narodni duh bio navodno proskribiran, ili se barem danas od toga gradi fama uspješnosti teškim vremenima unatoč, ali je procvat oslanjanja na kućno, domaće i bazično nažalost pokopao i ono što je kod njih bilo, i još uvijek jest, privlačno. Histrioni zato danas nisu predstava koju, po uhodanoj i kontraproduktivnoj matrici, igraju na Opatovini, nego onaj trenutak kad otprilike šest njihovih članova, od kojih barem polovica danas već smatra komplimentom kad ih se nazove sredovječnima, u sitnim satima pokušava ući u jedan omanji automobil.

S druge strane, ta igra nije baš najjeftinija, jer Histrioni su solidno financirani, gotovo u rangu festivala, što nisu, ili gradskog kazališta, što također nisu. A i pučko bi, po etimologiji, trebalo biti popularno, pa bi se u neoliberalnoj ideologiji trebalo „pobrinuti samo za sebe“. Da se zaista pokušava brinuti za sebe, ali i za sve nas ostale, predstave Histriona pokazuju činjenicom da u njima i prečesto ima navijačkog, priglupog i nacionalističkog humora, koji prolazi a možda bi i trebao proći, ali ne preko tuđih leđa, barem ne leđa slavnih prethodnika. Publika će se već odlučiti – oni koji žele tek živu igru, bazični osjećaj koji kazališnu tribinu približava stadionskoj, otići će zadovoljni bez obzira na rezultat u vidu predstave. Ostali će samo zaboraviti, kako kupnju ulaznice tako i sve što su za to dobili.

Zbog svega toga „Hipohondrijakuš“, jedina ovoljetna premijera na Opatovini, ima možda više razloga za postojanje od većine dosadašnjih. Georgij Paro od anonimne kajkavske obade motiva kojim je najbolje baratao ipak Molière, nije mogao niti želio napraviti ništa drugo osim onoga što sama forma nudi, što je ujedno dobro i loše. Komedija o mislibolesniku funkcionira i bez prinudne aktualizacije, pa se čak ni ne ukazuje na suvremenu pomamu za farmaceutskim proizvodima kao izvorom sreće, što je mogla biti jedna od linija interpretacije. S druge strane, ova predstava toliko vjerno podržava duh prošlih, vjerojatno žuđenih boljih vremena, da je zaslužila mjesto ne samo na Opatovini, nego i na svakom sajmu starih zanata. Takve domaća turistička ponuda smatra vrhuncem zabave, kao da su baš svi stranci koji zalutaju u ove krajeve antropolozi u potrazi za temom kojom će ispuniti propisanu kvotu znanstvenih radova. Stariji Kerekeš zaista jest primjer kvalitetnog zanatlije, kao uostalom i Paro, dok svi ostali akteri uglavnom računaju na kreveljenje kao izvor smijeha, čak i vlastitog.

„Vekovečni kaj“ pritom tek djelomično pomaže, također kao neka vrsta tradicijskog obrta, licitarsko srce kupljeno za nostalgičnog rođaka koji ih ima već desetke na zidu kuhinje u New Jerseyju. Njegov je problem što „svojima doma“ ne može objasniti da ga licitarska srca više ne zanimaju i da je očekivao, s obzirom da ipak ima pravo glasa, kako će novac uplaćen za domovinu biti bolje iskorišten. Ali, što zna dijaspora o hrvatskom glumištu?

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Cirkus između Viteza i Kralja
Je li Histrionski dom privatno kazalište?
Histrionski dom – privatno ili 'paravojno' kazalište?

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici