PIF 2009.

04.09.2009. Print | Pošalji link

Napraviti zemljovid festivala, bio on zaista geografski ili metaforički, kao vrsta poetičkog horizonta, lako je ako je manifestacija međunarodnog tipa.

Zna to i PIF, u svojoj povijesti ipak inficiran utopijskom idejom esperanta zbog kojeg se izvorno i zove Pupteatra Internacia festivalo, što je činjenica koja se sve manje spominje kako njegova selekcija , vjerojatno i financijski prisiljena, sve češće gleda regionalno i istočno. Kao prednost ispred drugih koji se odlučuju na sličan pogled, ili su se barem neko vrijeme odlučivali tako, lutkarstvo tih strana svijeta vjerojatno jest zanimljivo, ili «tek» manje zatrovano potrebom da se svidi na onaj najgori način. Pravedno ili ne, zato je na PIF-u uvijek najzanimljivije pogledati ono što dolazi iz nekih od kazališno poznatih zemalja nekadašnjeg takozvanog istočnog bloka, pred kojima se i dalje domaća produkcija uglavnom može sakriti. 

Međutim, kako je tema ovogodišnjeg, 42. PIF-a bila marioneta u svim njezinim pojavnim oblicima, nije bilo moguće izbjeći i neke malo zapadnije susjede. Talijanima je pripalo otvorenja festivala, a pored toga i još jedna od unaprijed hvaljenih stavki selekcije. Međutim, njihovi su nastupi prije neka vrsta tradicijskog obrta, kulturna baština u materijalnom i nematerijalnom smislu, nego lutkarska predstava kao suvremena kazališne forma. No, možda od «Varijetea» Vittorija Podrecce u izvedbi njegovih marioneta koje su animirali članovi ansambla Stalnog Pokrajinskog kazališta iz Trsta i nije trebalo očekivati puno više od grandiozne razigranosti. Naime, u skladu s naslovom, njihova je predstava tek niz dramaturški nepovezanih prizora čija se zabavnost i duhovitost brzo iscrpljuje, kao i fascinacija animatorskom vještinom. Pogotovo kad se u biti ista scena ponovi tri puta, samo s drukčijim lutkama, ili, ukoliko lutka zaista jest glumac, s drukčijim kostimom. Da,  u ovom slučaju marionete su ostale samo marionete – gotovo kao sajmišna zabava ili dio rođendanske zabave osnovnoškolca bogatijih roditelja. 

Tek nešto veću vrijednost imao je dolazak Udruge Figli d'arte Cuticchio iz Palerma, jer prikaz njihove tradicijske vještine, ne samo zbog specifičnosti i navodne ljepote takozvanih sicilijanskih lutaka, ulazi u red kulturnih gostovanja od posebnog značaja. Problem s predstavom «Ruggiero od Bijeloga Orla» je, međutim, u prisutnosti zbilje, jer tako skrojena scenska iluzije gubi svoju snagu svaki put kad pokuša oživjeti. Lijepa viteška priča, nekoliko zgodnih ideja, pa čak i lutkarskih, ili lutkovnih gegova, ipak su premalo za istinskom remek-djelo, ili umjetnost koja bi publiku trebala «izbaciti iz cipela». Zato je, možda i paradoksalno, pohvalna činjenica da je Mimmo Cuticchio za gostovanja odlučio otvoriti pozornicu a time i sam proces izvođenja. Tako se dobila sasvim druga dimenzija, kao da je Toto odmaknuo zastor i umjesto uplašenog starca pronašao «Prvog lutkara» koji svojim šegrtima dozvoljava tek pokoju repliku ali samo kad mu zatreba zbor. Ipak, No, patrijarhalnost talijanske tradicije, ili talijanskih tradicija, nije tema PIF-a, i ako bismo se njom zaista bavili, sigurno lutkari ne bi bili prvi na meti. 

Ostatak selekcije, kako domaće tako i inozemne, pokazao je koliko je ponekad neslaganje između teme i njezine lutkarske obrade. Na primjer, niški «Mali princ» nije se mogao odmaknuti od vječne ilustracije, pa je i zagrebačka publika morala gledati ponovno isti, pritom čak i neinventivno oživljen crtež dječaka velikih očiju i plavih uvojaka. Kao da cijela Saint-Exuperyjeva bajka i nije parabola o tome treba li se bojati za svoj svijet i svoje snove, nego tek lektira koju treba naučiti napamet i odigrati doslovno, onako kako je napisana i nacrtana. Stoga je, na kraju, predstava u vrhu 42. PIF-a, koja se možda i ne kvalificira u vrh lutkarstva samog, iako to ne znači da nije kvalitetno izvedena, produkcija kazališta iz bjeloruskog Bresta «Salierijev mjesec». Puškinovu obradu rivalstva koje se pretvara u mržnju i rezultira zločinom, ali i metafizička potraga za kaznom, ispričana je uvjerljivo i maštovito, s tek neznatnim raskoracima između tekstualnog i vizualnog. Koliko je tih raskoraka bilo u jedinoj rasprodanoj predstavi ovogodišnje zagrebačke smotre lutkara, «Velikom kihotanju» iz Sofije, znaju samo oni koji razumiju bugarski, s obzirom da je prijevod izostao. Takav nedostatak bio bi primjetan  na svakom festivalu, ali je znakovit na onom koji ima korijene u esperantu, dakle želji da se ljudi najprije razumiju kako bi se i shvatili. 

Igor Ružić

Pročitajte i ...
PIF 2009.
Festival posvećen kraljici lutaka
PIF 2008.
Stari PIF s novim programskim segmentima
41. PIF posvećen obljetnici ginjola
Zagrebački holding upravlja i lutkama
Nastavlja se holdingizacija zagrebačke kulture
40.PIF Post Festum
5. Festival svjetskog kazališta: suvremenost i angažman
Čak i lutke odbijaju igrati Adolfa Hitlera?

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici