Isabellina soba - Jan Lauwers

23.09.2009. Print | Pošalji link

Festival svjetskog kazališta doživio je još jedan kolektivni orgazam, za koji su gotovo jednako zaslužni i izvođači, među kojima je i autor, kao i publika.

Dugo se već, naime, neku predstavu nije očekivalo s takvim nestrpljenjem kao što je to bio slučaj s „Isabellinom sobom“ Jana Lauwersa i njegove Needcompany izvedenom u Paviljonu 19 Zagrebačkog velesajma.

Na sličan način Festival se izmještao na svome početku, i to, nimalo slučajno, za „Trilogiju zmajeva“ Roberta Lepagea, pa se i u toj, možda i pukoj slučajnosti, mogu pronaći poveznice između kebeškog i belgijskog kazalištarca, obojice gotovo jednako zastupljenima u novokazališnim čitankama. Lauwers jest ona vrsta koja danas ima kanoniziran status, kao što i postupci koje koristi već ponavljaju čak i provincijalni šegrti, ali to kao da ne umanjuje njihovu vrijednost i uspješnost. Njegova „Soba“ opravdava očekivanja i onih gledatelja koje na predstave dovodi propaganda i one koji žele vidjeti jedinstvenost kazališnih mogućnosti, ali ne više i ludosti. Ludost je ionako ostala znakom Jana Fabrea, još jednog iz slične škole, dok Lauwers svoje predstave radi, čini se, s puno manje bijesa, ali i buke, a strast ostavlja u pozadinskom planu da tinja iz pogleda, ili u naizgled ničim izazvanom pokretu. U tome je bliži Robertovoj konstruktivnosti nego imenjakovoj spektakularnosti i eksplicitnosti, jer slike koje stvara nisu napadne niti to žele biti dok s druge strane forsira osjećaj zajedništva s publikom, kao i izvođača međusobno.

„Isabellina soba“ u osnovi je životopis  poprilično nekonvencionalne heroine čiju je neobičnost djelomično formirala sudbina, a djelomično i, kako to obično biva, sasvim osobna inklinacija slobodi i neovisnosti. Priča prepuna ljubavnih uspona i padova, zanosa i rezignacije, uspostavlja hijerarhijski odnos prema svijetu oko jedinke, koja je, što iz referencijalnih ali i iz slikovitih i metafizičkih razloga, na kraju priče, tj. kad je u ispovjednoj poziciji na kraju životnog puta, već potpuno slijepa. Umirući ljubavnici, zatajeni roditelji, opsesija bijegom koji se nikad neće dogoditi iako je sama stalno u trku, i to prije od nego prema, Isabellu definiraju kao dvadesetostoljetnu „svatkovićku“ ili suvremeni odjek svih antijunaka od moderne do egzistencijalizma, s nipošto preskočenim feminizmom.

Isabellina priča, kao i njezina soba, ne bi bili zanimljivi da nije riječ o retrogradnom sumiranju života kao iskustvene činjenice u kojoj ostaju tek promašaji, koliko god protagonistica eksplicitno ponavljala svoju želju da nikad ne požali nijedan svoj postupak. Međutim, ona svaku od svojih možda i pogrešnih odluka grčevito brani ispod flegmatične maske, a ironiju te pozicije implicitno opravdava cinizmom sudbine koju pokušava zauzdati iako joj to ne polazi za rukom. Zato je, čak i kad pokušava biti emocionalno distancirana, ona u trajnom vrtlogu prejudicirane krivnje i žudnje za odlukom koja će je samo povećati.

Naslov „Isabellina soba“ nije nimalo slučajno izabran, jer slijepa ali ne i neaktivna protagonistica na kraju sa svijetom komunicira preko svojih mrtvih ili već polumrtvih, svoj život poistovjećuje s etnološkom zbirkom afričkih suvenira. Ono što su Krappu vrpce, Isabelli su maske koje nikad nije nosila i koje, gledano izvana, nikad nije ni skidala. Zato ova predstava mekanim novokazališnim kolažem plesa, mjuzikla, drame i pripovijedanja nije niti razgovor s mrtvima niti dijalog sa živima o propuštenim šansama, nego zagovor života kao koktela vizije, privida i laži. Za najsnažnije i najinteligentnije on je ponekad samoubojstven, dok ostali odustaju od vizije, a pristaju na privid, čak i kad ne saznaju da su zapravo plod zatajenog silovanja i time, na sasvim sulud način, onoga u što svi navodno vjeruju – ljubavi.

Sastavljena od kompletnih izvođača, Needcompany „Isabellinu sobu“ izvodi s niskom ali nagoviještenom dozom interakcije. No, i ona je privid i tek jedan od aspekata suptilne inačice inteligentnog i zavodljivog popa koji dokazuje da razine novokazališnog i postdramskog mogu komunicirati s publikom, kakva god ona bila i što god očekivala. Dobila je začudni mjuzikl u kojem je filozofska dubina prepričana metodom finog ljubića i prelivena šećernom glazurom. Majstorstvo Jana Lauwersa i jest upravo u tom spoju.

Igor Ružić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici