Festival svjetskog kazališta 2009. - završni komentar

26.09.2009. Print | Pošalji link

Ako se stvar prati na način kako je zamišljena, dakle po jednu festivalsku predstavu u uglavnom prvim terminima izvedbe, zagrebačka a navodno svjetska smotra i nije tako zahtjevna kao neke druge.

Drugi festivali gotovo inzistiraju na tome da publika ispusti dušu u trčanju s predstave na predstavu, po mogućnosti u što udaljenijim dvoranama. Dobro, nije Zagreba baš toliki da se sve to ne bi stiglo, ali ipak relaksira način kako je Festival svjetskog kazališta uspostavio stvari. S druge strane, time kao da bilda i kvantitetu, jer traje čak devet dana, iako ima samo pet naslova. Na početku se činilo da je „Život i sudbina“ u režiji Leva Dodina bila pogrešna odluka za otvaranje, ali reprezentativnoj smotri ovakvog tipa i treba upravo takva predstava-freska bez novokazališnih iskakanja kako bi zadovoljila i konzervativniju publiku. Sve ostalo, pak, ove godine iznenađujuće zaista ulazi u sferu autorskih radova – i Goebbelsova mehanika „Stifterovih stvari“ i Lauwersova intimna povijest „Isabelline sobe“ te, naravno, Marthalerov esej o ljubavi ostavljen za kraj.

Iznimka je talijanska „Kuverta“ Kompanije Scimone-Sframeli, predstava toliko lektirnog okvira da čak i srednjoškolci u njoj prepoznaju citate Kafke i Becketta. S velikim uzorima treba se igrati jer se, između ostaloga, time i ulazi s njima u dijalog, ali tekst Spire Scimonea malo je i više od toga. Točnije, u autorskom smislu on je manje, ali je u onom doslovno prepisivačkom nešto više. Gotovo sve u „Kuverti“ toliko je već puta jasno pokazano da zaista nije mudrost iskoristiti motive kao što su čekanje pred vratima nijeme vlasti ili uprezanje bližnjeg svoga poput tegleće marve. Da, gleda li se bez okvira vidi se da živimo u totalitarizmu birokracije, o sudbini nam odlučuju gori od nas, a demokraciju se često uči pendrekom. Međutim, Scimone i Sframeli toj spoznaji nisu dodali ništa što već nisu u temelje svjetonazora barem mislećeg dijela populacije  ugradili spomenuti uzori. Stoga „Kuverta“ nije loša ali je nepotrebna predstava, pogotovo za festival ovakvog tipa.

Očekivani pogodak zato je bilo za zatvaranje odabrati gostovanje berlinske Volksbuehne, „Voćnu mušicu“ Christopha Marthalera. Pored Lauwersa najvažniji ovogodišnji gost nije predstavljen nekom od svojih vizija klasičnih predložaka, iako bi i to bilo zanimljivo vidjeti, nego potpuno autorskim djelom u specifičnoj formi muzičkog eseja ni manje ni više nego o ljubavi. Začudan naslov tek je dug genetici koja na kraju i biljke i životinje, pa tako i ljude svodi na zavojitu kombinaciju četiri slova. Marthaler je zamislio predstavu kao odgovor na takvo matematičko rješenje ljudskih osjećaja, i iako priznaje da kemija i kombinatorika elemenata nikako nisu zanemarive, uz pomoć ansambla zapravo nešto više od dva sata zagovara suprotno. Kao što ni njegovo kazalište nije baš moguće precizno opisati, iako mu je osnova navodno glazba, dakle „najmatematičkija“ od umjetnosti, tako je i ljudsko ponašanje kompleksnije od jednadžbe. Funkcija koja opisuje zaljubljivanje može, naime, postojati ali koliko je točna i funkcionira li baš u svim slučajevima, pitanje je na koje će znanost teško naći odgovor, čak i ako počne secirati i ljudima evolucijski bliže vrste.

Kaotično gibanje na sceni, trošenje vremena i izvođača i gledatelja, poštovanje iskazano germanskoj tradiciji Lieda i glazbenog kazališta, sve su to komponente koje nude Marthalerovo kazalište kao sustav ne uvijek  prepoznatljivih tragova. Zaključka nakon predstave kao što je „Voćna mušica“ nema i ne može ih biti, osim ako se ne svode na romantičnu skepsu prema nastojanjima preciznog mjerenja unutrašnjih svjetova. Iako namjerno naporna, predstava zabavlja stalnim iskakanjem iz samonametnutog polaganog ritma, sporadičnim gegom i ispadanjem iz uloge, nemuštom gestikulacijom i govornim eskapadama, ali najviše poučnim natpisima projiciranim uz titl. Njihova je svrha dvojaka: osim autorskog komentara, oni na određeni način i vode igru, ili barem daju okvir za razumijevanje pojedinačnih prizora, ukoliko podjela na prizore uopće funkcionira u novokazališnoj zbrci.

Svojim sedmim izdanjem Festival svjetskog kazališta ponovno je ispunio svoju svrhu, ali ovoga puta djelomično i na zadovoljstvo publike koja u kazalištu ne želi lektiru. Estetski, pak, uspjeh je polovičan, jer točno dvije i pol od pet predstava zaista zaslužuju sjećanje, ali prosjek je ionako matematika koja s osjećajima, nadajmo se, nema veze.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Zvijezde na Festivalu svjetskog kazališta
Autorski projekti u fokusu Festivala svjetskog kazališta
Isabellina soba - Jan Lauwers
Festival svjetskog kazališta 2009. - izvještaj prvi
Muzički Biennale Zagreb 2009. – zaključak
Dodjela Europske kazališne nagrade u znaku jastoga
Kazalište - godišnji pregled 2008.
Pijani proces - Ivica Buljan
Festival svjetskog kazališta 2008. - završni komentar
Hamlet - Thomas Ostermeier

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici