Blind in theatre 2009.

09.10.2009. Print | Pošalji link

Da slijepi mogu i vidjeti a nijemi govoriti, ne mora se dokazivati s oltara.

Štoviše, ono što se nudi kao priča ili dogma moguće je na nešto svjetovnijem, iako s druge strane jednako posvećenom mjestu – u kazalištu. Dokazao je to ove godine po šesti put festival BIT, punog naziva Blind in Theatre, u organizaciji Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život. U poplavi kazališnih ili rubno kazališnih grupnih manifestacija sličnog tipa on se izdvaja po nekoliko specifičnosti. Pored one, namjerno rečeno, očite, tu je možda i važniji entuzijazam na granici pleonazmom začinjenog zaljubljenog amaterizma. On je, na primjer, zaslužan da BIT na naslovnici programske knjižice i na pripadajućem plakatu nema tek slučajno odabranu fotografiju iz neke od predstava s programa, nego promišljenu ilustraciju koja govori nešto o onome što reprezentira. Dva reflektora uperena u mrak možda su odgovor slijepih i slabovidnih na Kožarićeve „Unutarnje oči“, a možda i poziv u kazalište koje nadilazi svoje mogućnosti, ili ih barem maksimalno koristi.

Jedno od najstarijih kazališta takvog tipa u svjetskim razmjerima, zagrebački Novi život  pokrenuo je ovaj festival podjednako iz aktivističkih kao i umjetničkih razloga. Ove prve ne treba objašnjavati, ali ni druge, pogotovo onima koji su vidjeli barem neku od produkcija Novog života u posljednje vrijeme. Posebno bi to trebalo biti jasno publici koja je pratila rad Ksenije Zec i Saše Božića, jer njihove predstave „Nos vamos a ver“ i „Drago mi je što vas vidim“ na poseban način osvještavaju, pa i ironiziraju, opreku između Vojina Perića s pripadajućom ekipom i ostatka ne samo zagrebačke kazališne ponude.

Kao gotovo manifestna predstava upravo je „Drago mi je što vas vidim“ otvorila šesti BIT. Njezino propitivanje otpornosti videćih na kazalište koje rade manje videći, ali i slijepih na dobronamjerne i one druge komentare kojih su se vjerojatno naslušali tijekom godina, okvir je u kojem postoji cijeli festival, ali i svaka druga vrsta aktivnosti onih koji se, po takozvanoj zdravoj logici, tom aktivnošću ne bi trebali, a možda čak niti smjeli  baviti. Predstava počinje i završava video sekvencama izvođača koji komentiraju vlastitu izvedbu. Pritom je već i njihov izbor riječi, u skladu s naslovima autorskih projekata Ksenije Zec u Kazalištu Novi život, namjerno ironiziran jer inzistira na, u svakom drugom kontekstu uobičajenim i nečujnim sintagmama poput: „ne vidim smisao“, „u tom pogledu“ ili poštapalicom „gledajte...“.

Niz dramsko-plesnih prizora koji slijede unutarnju logiku zbivanja, točnije neformalnog druženja kakvo kazališni amaterizam podrazumijeva, može se shvatiti i kao neka vrsta nastavka priče iz „Nos vamos...“, ali i ne mora, jer ostavlja dovoljno mjesta izdvojenoj interpretaciji. Dapače, odmak od razvoja svakodnevnih situacija na kojem je inzistirao prvi naslov sad rezultira još plesnijom i još kompleksnijom predstavom. Ako je „Nos vamos a ver“ bio izraz stava, „Drago mi je što vas vidim“ njegova je implementacija u dramski materijal koji više ne mora ništa objašnjavati nego slijedi svoj razvojni put vođen prvenstveno unutarnjom logikom. I unutarnjim očima.

Superiornost predstave domaćina, odigrane na samom početku festivala, u nezgodan je položaj dovela zaista i poetički i izvedbeno razvedenu međunarodnu konkurenciju u ostatku BIT-a. Poljska Scena Molière na svojoj je strani imala tekst Karola Wojtyle „Brat našega Boga“, brojnost ansambla i reprezentativnost produkcije, jer ta bi predstava i na domaćim smotrama takozvanog običnog dramskog kazališta bila primijećena i nagrađena. Slično se može reći i za „Nervozni smiješak“ još jednog starog gosta BIT-a, nekadašnjeg Theatre by the Blind iz New Yorka. No, obje ulaze u kategoriju pokušaja da kazalište slijepih i slabovidnih inzistira na mimikriji, skrivanju svoje posebnosti i približavanju, ili podražavanju, uobičajene kazališne prakse. Američka predstava doduše ima tjelesni hendikep kao temu, ali po svemu ostalome nalikuje wanna-be brodvejskoj uspješnici, nalik nečemu što bi kod nas danas preuzeo Planet Art.

Takva odluka je legitimna, ali iz specifičnih razloga postojanja ovog festivala i takve produkcije uopće ipak je, unatoč svim izvedbenim slabostima i kaotičnoj režijskoj postavci, zanimljivija belgijska predstava „Couple Double – Ako se sve računa onda se računa i ovo“, ili „Crveno bijela kapica“ zagrebačkog Dramskog studija Dodir. Kazalište bi, u krajnjoj liniji, trebalo biti posljednje mjesto skrivanja ili zataškavanja posebnosti, bio to invaliditet, slabost ili talent.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Dario Harjaček režira dramski tekst Davora Špišića 'Alabama'
Nagrađena 'Alabama' na pozornici kazališta Gavella
BIT - Blind in theatre
BIT – kazalište slijepih za videću publiku
Završio Pula film festival 2009.
Pula Film Festival raspodijelio nagrade bez kalkuliranja
Tito - heroj, zločinac i/li filmska zvijezda
Tito – filmska zvijezda tamnog sjaja
'Nauči psa trikovima' - knjiga priča inspiriranih Big Brotherom
'Nauči psa trikovima' - knjiga koja nije o psima

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici