Barbelo, o psima i djeci - Paolo Magelli

06.10.2009. Print | Pošalji link

Najbolje što se može dogoditi redatelju, za kojeg se više čak niti u našoj kulturnoj sceni ne može reći da je mlad, i kazalištu koje je svoju respektabilnost pogubilo na putu pa je očajnički traži, jest da su ipak u stanju iznenaditi.

To iznenađenje ne mora biti vrhunaravne prirode, ne mora biti niti veliko, ali je ugodno oku i uhu, a pogotovo onom dijelu tijela koji bi, svim afektacijama unatoč, prvenstveno trebao reagirati na kazalište – mozgu.
 
«Barbelo, o psima i djeci» Biljane Srbljanović u režiji Paola Magellija, komad kojim je Dramsko kazalište Gavella odlučilo otvoriti sezonu spektakularnije, iako paradoksalno komornije nego prošle godine «Kaligulom», upravo je takva predstava. Ona iznenađuje utoliko što je odmaknuta od dosadašnjih repertoarnih poteza, jer govori na drukčiji način i podržava mogućnost da kazalište bude i suvremeno i klasično, što je manje važno, ali da prvenstveno radi na drukčijem spoju sebe i svoje publike, koliko god taj odnos bio kompleksan. Ako predstava pokušava razbiti uobičajenost percepcije gledatelja, ili je barem modificirati, pa čak i ako je normiranim rječnikom manje uspješna, čitaj: upeglana, od ostataka ponude, ona je time zapravo bolja. I zato «Barbelo» može biti teško i gledati i pratiti. Može biti mučan - ne samo zbog teme i zaključka da smo ionako svi mrtvi pa se, kako kaže Andrić, po redu sahranjujemo - ali je baš takav potreban.

Slijedom logičnog razvoja, dramskog pisma, a vjerojatno i osobe iza njega, Biljana Srbljanović javila se gotovo aktivističkim tekstovima koji su reagirali na zbilju Srbije devedesetih, ali već je svojim drugim tekstom, legendarnim «Porodičnim pričama» pokazala kako nije tek inteligentna kroničarka. Svaki, ili skoro svaki sljedeći tekst pokazivao je zrelost i dubinu u razradi tema koje su naravno općeljudske i vrlo osobne. Ona, iako to nije morala, priznaje da uvijek piše o sebi, pa se nakon fascinacije starenjem u «Skakavcima», ovoga puta posvetila umiranju. Točnije, umiranju i rađanju, možda kao vječnom kruženju a možda i kao besmislu koje se ponavlja i bez naše volje. Prautroba Barbelo pritom je zgodni mamac u naslovu koji ne treba shvatiti previše ozbiljno niti pretenciozno, iako bi naslov bio jednako efektan i kad bi ostao samo «o psima i djeci».

Fragmentarna priča prati nekoliko obiteljskih linija uglavnom mržnje ili barem nepodnošenja, zahlađenosti do stupnja obamrlosti iz koje, čak i ako se nešto rodi, to ne može biti previše živo. Nije zato čudno, dapače, sasvim je logično da u svijetu «Barbela» živi, ili djelomično živi, razgovaraju sa svojim mrtvima koji također ako i jesu mrtvi nisu baš mirni. Računi nisu podmireni, svađe nisu okončane niti su grijesi okajani, kako na početku tako i na kraju predstave začuđujuće kratkog trajanja.

U samo sat i pol Paolo Magelli, uz pomoć dramaturginje Željke Udovičić Pleština čiji se trud ovoga puta isplatio, uspio je ugurati sve što je Biljana Srbljanović napisala. Donekle zaokružena cjelina daje sliku dovoljno jasnu da se zamisli svaki gledatelj koji je metodom vlastite kože barem na trenutak osjetio potvrdu stare izreke o obitelji kao leglu svih zala. Povezivanje ljudi i pasa pritom je potrebno tek kao efekt koji će stvar odvesti u drugom, nešto nježnijem pravcu, ali ljubav prema životinjama, pogotovo kad ih se još naziva i najboljim prijateljima, tek je prikrivena sebičnost. S druge strane, «Barbelo» se trudi pokazati kako je i razmnožavanje homo sapiensa slično motivirano, iako mu to ne uspijeva jer finale predstave je bitno pozitivnije od ostatka ove mračne tragikomedije.

Na čudan način, ovu je predstavu gotovo nemoguće sagledati u punini, jer gradi dojam plastičnosti i površnosti dok istodobno govori o krucijalnim odnosima koji definiraju ljude, bili oni govna, majmuni ili zaista ljudi. Taj dojam ne ide u smjeru bulevara, ali ni suvremene klasike u stilu takozvane nove europske dramaturgije. «Barbelo» ima brojne sastojke navedenih, no ipak stoji sam za sebe kao punokrvni dramski tekst s vlastitim problemima i nedostacima zbog kojih je,  naivno rečeno, samo osobniji i iskreniji. U režiji koja ponovno nije mogla bez polijevanja, ženske golotinje i pokoje provokacije, to je predstava koja nije samo repertoarna, iako će zbog nje dvorana Gavelle ponekad ostati i poluprazna. A to je rizik na koji u svakom slučaju treba pristati.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
'Barbelo' ili Srbljanović i Magelli u Gavellinom paketu
'Barbelo, o psima & djeci' u Gavelli

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici