Gavelline večeri 2009.

31.10.2009. Print | Pošalji link

Ako ništa drugo, festival ili smotra kakve su Gavelline večeri ipak imaju jednu, donekle razložnu svrhu.

Ako naime to baš nekome treba, one su neka vrsta izabranog velesajma, pokazne vježbe snage i dometa domaćeg dramskog kazališta, showcase za internu upotrebu, ogledalce pred kojim se može tepati još samo sebi. One ne mogu izvesti nemoguće i sliku popraviti, niti mogu pozvati, predstaviti i nagraditi nešto čega nema, ali mogu barem posložiti stvari u donekle prihvatljivu hijerarhiju, kvalitativnu i poetičku. Ne treba se zanositi mišlju da Nagrada Gavellinih večeri može nešto promijeniti, čak i ako ode u prave ruke. Zato jednostavno treba pobrojiti kvalitetu i spomenuti neke propuste.

Vjerojatno više ni ne treba trošiti riječi na upoznavanje s Kazalištem Virovitica, jednim od rijetkih lokalnih i malih, poluprivatnih poduzeća kojima se omakne i zaista kvalitetna predstava. „Woyzeck“ to nije, jer slovenski redatelj Samo M. Strelec nije ubacio u petu brzinu nego je, sasvim pogrešno, na manje važnom terenu igrao s pola snage. Možda je čak pritom smatrao da će sam predložak, kultni tekst Georga Büchnera, sam odraditi pola posla, a to bi trebalo biti dovoljno. Međutim, nije, pa je „Woyzeck“ tek djelomično konceptualna zabava i pokušaj nove interpretacije, a djelomično i pučka veselica.

Izbornica ovogodišnjih Gavellinih večeri Tajana Gašparović ipak nije mogla zaobići taj virovitički slučaj, jer u krajnjoj liniji, to je jedan od rijetkih primjera sustavnog mišljenja repertoarne politike neovisnog o sredini, koji svojoj publici pomiče prag očekivanja, a većini konkurencije i rezultata. S druge strane, nije mogla, a nije niti trebala, ne uvrstiti jednu od najzanimljivijih produkcija prošle sezone, predstavu „Crnac“ riječkog HNK. Iako je slovenski redatelj Tomi Janežič već i hrvatsko glumište naučio da se od njega uvijek može očekivati nešto drugo i drukčije, njegova autorska obrada poetskoproznog prvijenca Tatjane Gromače primjer je pomirenja institucionalnog i izvaninstitucionalnog pristupa kazalištu.

Bitno manje agresivan, ali na svoj suptilni način ne i manje provokativan od „Turbofolka“, „Crnac“ je biografska sličica koja se tiče svih nas iz sedamdeset i neke, kao i onih koji su devedesetih Hrvatskom hodali otvorenih očiju, bez kockastih naočala. Konkretno, Janežič se odlučio za otvoreni pristup slaganja prizora na gotovo praznoj sceni, dokazujući kako je za kazalište dovoljno tek malo mraka, pokoji stolac i nekoliko vrsnih glumačkih izvedbi. Jelena Lopatić i Bojan Navojec dali su sve od sebe da priča o običnoj djevojci malo pogrešnih krvnih zrnaca uspije - i na emotivnoj i na, uvjetno rečeno, razini političkog angažmana, ili barem komentara. Jer, „Crnac“ ne urla i ne agitira, nego tek pokazuje kako se, nažalost, može živjeti i s krvavom mrljom, samo ako se svi prave da je ne primjećuju.

Iz Rijeke je došla i druga, po mnogočemu slična produkcija nešto nezavisnijeg HKD Teatra. Riječ je o „Menažeriji“, nastavku bavljenja obiteljskom problematikom, ovoga puta na tragu Tenneseeja Williamsa, iz dramaturško-redateljske radionice Jelene Kovačić i Anice Tomić. Već patentirane postupke očuđenja, razdvajanja dramske radnje i njezine pozorničke prezentacije, razrješenja glumačkog habitusa od šuštavog ogrtača uloge, ali ovoga puta ne i izostanka zaključka, ansambl je dobro podnio, trudeći se koliko može. Rezultat je predstava koja možda i pomalo ocvalu melodramu pretvara u suvremeni komad na granici dokumentarizma, iluziju kojeg razbija aktivno sudjelovanje inspicijentice, prave zvijezde ove produkcije. „Menažeriju“ se zato čak može proglasiti, nakon „Imitatora glasova“, najsustavnijim radom tandema Kovačić-Tomić, predstavu za koju je šteta da ostane samo u Rijeci.

Uz zagrebačke uspješnice, poput „Ilijade 2001.“, „Poleta“ i „Zagrebačkog pentagrama“, svoje je mjesto na Gavellinim večerima zaslužila i splitska verzija „Zločina i kazne“ u režiji Aleksandra Ogarjova. Međutim, redatelj koji nema snage sam se boriti protiv svoje hipertrofirane vizualnosti, od Dostojevskog je napravio veliku predstavu kojoj slikovitost na trenutke zaista i smeta, iako u podlozi kaže sve što treba reći. Ona je zato prije pravi primjer kako bi bogato repertoarno kazalište trebalo misliti svoj program, nego kako bi trebalo postavljati psihološki realizam s mističnom podlogom. Gavelline večeri zato su i edukativna smotra, koja publici pomaže da o hrvatskom glumištu misli malo manje – loše.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Generalna proba samoubistva - Dušan Kovačević
Gavelline večeri sanjaju o promjenama
Gavelline večeri sanjaju postati regionalna smotra
Posjetitelj - Ljiljana Todorović
Gavelline večeri - rezime

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici