Anti Edip: Anarhizam i shizofonija - Damir Bartol Indoš & Tanja Vrvilo

13.10.2009. Print | Pošalji link

Koliko je daleko osobna sloboda od one takozvane društvene, i koliko se njih dvije može zaista promatrati odvojeno? Pitanje nije bezazleno, na različite načine, pa zato i odgovora ima nekoliko.

Gdje je društvena odgovornost slobode, ili hoće li pjevati onako kako su sužnji opjevali o njoj, pa možda jednom revolucija neće pojesti svoju djecu? Ili je već sam čin revolucije čin slobode, koji se iscrpljuje samim revolucionarnim, i na koncu svjesno na neuspjeh osuđenim samo žrtvovanjem ili samožrtvovanjem?

«Anti Edip: Anarhizam i shizofonija», nova predstava Damira Bartola Indoša, iako bi je korektnije i točnije bilo nazivati predstavom Tanje Vrvilo i Indoša, govori o slobodi. U tome se ne razlikuje bitno od ranijih projekata, jer čini se da cijeli opus ovog jedinstvenog autora i nema drugu motivaciju. Od antipsihijatrije preko psa u svemiru, vožnje bicikla u automobilskoj gužvi do svih ostalih zasluženih tema, što su sve bile sižejne okosnice Indoševih projekata, njihova je zajednička potka upravo sloboda. Njezine manifestacije su različite, od osobnih i sasvim konkretnih, koje ulaz u obim nekonvencionalnosti i samosvojnosti, preko filozofskih i svjetonazornih načela upisanih u svaki od radova bio on kolektivni čin ili čista performerska solaža, pa sve do pokušaja komunikacije s ne samo drugima nego i drukčijima, Indoševe su predstave dodir između njega i svijeta. Tamo gdje završavaju njegovi prsti počinje sve drugo, tako je jednom i sam definirao odnos između sebe i okoline i okoliša, jer osim mentalne higijene jedna od konstanti njegovog rada je i ekologija, i to ne samo kad je izravni povod bio Thoreau, nego i kad se bavio radikalno lijevom političkom mišlju i posljedičnom akcijom, to jest terorizmom.

Između aktivizma na van i onoga na unutra, ukoliko je među njima uopće moguće napraviti jasnu razliku, vibriraju i produkcije Kuće ekstremnog glazbenog kazališta. Na primjer, prošlogodišnji  «Teretni čovjek» bio je konceptualniji prikaz onoga što se pod utjecajem možda i mekših novokazališnih poetika naguralo pod naslov «Kineski rulet». Ali, okosnica je ista – filozofska misao potkožena izvedbenim materijalom proživljenim i provučenim kroz tijelo kao, paradoksalno, idealni jednako koliko i nikad savršeni medij. Muka tog tijela specifična je pokora za život koji, unatoč svim zasluženim temama, ipak nije vođen konkretnim rezultatima one vrste osobne hrabrosti koja bi ga žrtvovala u krahu opreke civilizaciji koja grize svoj rep. «Anti Edip» Deleuzea i Guattarija, kritika kapitalizma koliko i psihoanalize, poslužio je istoimenoj predstavi ne, naravno, kao predložak u klasičnom smislu, nego kao podloga za mišljenje izvedbenog materijala. Kod Damira Bartola Indoša uvijek je tako, bila riječ o filozofiji, filmu, aktivizmu ili terorizmu, sve je to materijal koji se fizički ili mentalno pretvara u predstavu zamećući tragove ali ne i poruku.

Na velikoj pozornici Teatra &TD, pretvorenoj po već iz «Kineskog ruleta» prepoznatljivoj maniri u komornu, jer Indoševim projektima treba više izvedbenog nego gledališnog prostora, u dijagonalnim i binarnim formacijama savija se povijest anarhističkih, ali i socijalističkih i uopće, barem sredinom prve polovice prošlog stoljeća, ali i danas, naprednih ili možda utopijskih ideja. Misli i putovanja talijanskog anarhista koji je sanjao bolji svijet, francuske  filozofkinje koja je htjela poništiti razliku između visoke i niske razine implementacije ideje u zbilju, i mnogih sličnih sanjara, u ovom glazbeno-recitirajućem performansu, pored Tanje Vrvilo i Indoša, izvode dva možda i oprečna muzička tijela. Prvi je zbor zadužen za pokret i skandiranje, ili pričanje priče, dok je drugi sastavljen od gotovo nevidljivih glazbenika čiji je konkretni učinak trajna podloga ovom projektu, treba podsjetiti, Kuće ekstremnog glazbenog kazališta. 
Rad oba tijela nadopunjuju Indoš i Vrvilo kao punopravni rodonačelnici, ili barem mentori, i jedne i druge struje. Paradoks ove izvedbe sastoji se u tome da bi mlađi, točnije oni koji su pohađali i Indoševe radionice, na pozornici s majstorom trebali poprimiti njegovu energiju, dok u ovom slučaju kao da i sami autori snižavaju razinu izvedbe, pa se više i ne može govoriti o tipičnoj buci i bijesu, nego o klasičnijem agit-propu. Zato je na kraju svakome ipak drago vidjeti Indoša kako u tišini, napokon u tišini, jednostavno vitla crnom zastavom izrezanog simbola. Nije to dao drugima, oni neka traže svoje simbole, možda i drugih boja, ali uvijek s – rupom u sredini.

Igor Ružić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici