Generalna proba samoubistva - Dušan Kovačević

22.10.2009. Print | Pošalji link

Kad se spomenu Gavelline večeri, festival revitaliziran kako bi, između ostaloga, vratio dignitet dramskom kazalištu u Hrvatskoj, ipak se ne smiju zaboraviti i gostovanja koja s njima dolaze u paketu.

Selekciju najboljeg od najboljeg u domaćim dramskim kazalištima uvijek prati i niz zanimljivih inozemnih ostvarenje, doduše uglavnom iz regije. Kako sva ta slovenska, bosanskohercegovačka, crnogorska i srpska kazališta inače dolaze k nama u bitno smanjenom obimu, a nije da nemaju što pokazati, festival je i prilika da se vidi i nešto drugo osim domaćeg. A nakon što se vidi mora se, svjesno ili nesvjesno, usporediti. Upravo zato, ove je godine u najavi 24. Gavellinih večeri, otkrivena kako im je ambicija postati regionalnom smotrom. Lijepo, ili barem, napokon, iskreno.

Ovogodišnju seriju gostovanja u sklopu Gavellinih večeri otvorio je beogradski Zvezdara Teatar, kultno mjesto svih kojima ime Dušana Kovačevića nešto znači. A trebalo bi značiti, jer riječ je o autoru koji je srpskoj dramaturgiji ostavio neke od najsuludijih stranica, a filmovima najzabavnije i najapsurdnije prizore. Autor «Maratonaca…», «Sabirnog centra», «Balkanskog špijuna», «Radovana Trećeg» ali i scenarija za «Underground», i dalje je plodan, iako su se hrvatska publika i on malo, zbog razumljivih razloga, udaljili. Svaki je ponovni susret zato još zanimljiviji, jer to udaljavanje uzelo je maha na zamislive ali i potpuno nezamislive načine. Svi oni koji su, na primjer, prije sedam godina pogledali «Larija Tompsona – tragediju jedne mladosti» na gostovanju u Satiričkom kazalištu Kerempuh, znaju o čemu je riječ. Takav se nesporazum, naime, ne zaboravlja ni brzo niti lako.

Činilo se tada da je Kovačević, nestankom dugo i uporno stvarane idile zvane zajednička država i njezina donekle zajednička kultura izgubio kompas i tlo pod nogama. O tome je doduše i pisao, što se čita i u Kusturičinom filmu, ali je «Lari Tompson» ipak bila previše komplicirana metafora, ako je to uopće i bila. Nakon nje, mnogi su pomislili da se od Kovačevića treba oprostiti, točnije s njime se družiti samo preko starih knjiga i već izlizanih video kaseta. S takvim očekivanjima susrela se i publika predstave ponovno kovačevićevskog naslova «Generalna proba samoubistva», ili, «samoubojstva»,  s kojom je Zvedara Teatar gostovao na Gavellinim večerima.

Ovaj je autor otvorio je svoje kazalište na istoimenom beogradskom brdu zato što više nije htio da drugi režiraju njegove tekstove, pa iako je s njima i postao uspješan kakav jest, čak i prije filmova, ipak je želja za samosvojnošću bila snažnija od sposobnosti da svojih misli i pera djelo preda u tuđe ruke. Zato su Kovačevićeve predstave uvijek režirane od strane njega samog, i to je ono što ih na prvi pogled pokapa. No, između bulevara a kojem teži, što jeftinije i jednostavnije opreme predstave i, može se to i tako reći, slične glume, otvaraju se ipak polja u kojima ono specifično anarhistično ludilo probija sve te opne koje pokušavaju smjestiti predstavu u ladicu. Drugim riječima, tek kad se odmakne od svega onoga što pokušava poništiti, i teka kad se vrati svojoj izvornoj želji da kazališnim besmislom reproducira besmisao postojanja, na ovim meridijanima ali i inače, Kovačević postaje ono zbog čega još uvijek jest legenda.

Na sličan način dobiva na težini i njegova predstava, jer dok je početak sasvim klasična bulevarska produkcija, slijedom razvoja radnje i osipanja ostataka logike, pa i scenske, ona se pretvara u savršenu metaforu, prostor gdje je sasvim normalno da arhitekti za život zarađuju vrištanjem, liječnici prodajom organa a glumci pucanjem u redatelja i publiku. Pogledati oko sebe nakon Kovačevićeve predstave u iskustvenom smislu nije ni isto niti jednako, kao i rezultat tog pogleda, čak i kad namjerno želi poručiti, možda i očekivanim finalnim obratom, da kazalištu ne treba vjerovati niti ga doživjeti kao podržavanje zbilje. Međutim, i u tom trenutku veza između kazališta i zbilje u «Generalnoj probi samoubojstva» ponovno funkcionira, sama, bez pomoći autora ili glumaca poput Branimira Brstine ili Branislava Lečića.

Jer, apsurd je ono što nam se događa kad izađemo iz kazališta, a ne kad u njega uđemo.

Igor Ružić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici