Adel i Mara - Josip Hatze

17.11.2009. Print | Pošalji link

Mala kultura proizvodi malen broj remek-djela, pogotovo u velikim i produkcijski zahtjevnim formama izvedbene umjetnosti.

Opera je jedna od njih, pa ne čudi što se u toj vrsti antologijska djela u Hrvatskoj mogu pobrojati na prste. No, kad je već tako, potpuno je neshvatljiva politika četiriju domaćih opernih kuća, koje nikako da se maknu iz binoma "Zrinjski"-"Ero". Druga djela koja bi trebala pripadati tom kanonu kao da ne postoje – Lisinskijev "Porin", Bersin "Oganj" ili Brkanovićev "Ekvinocij" postavljaju se rijetko, bez obzira što je riječ o operama koje bi mogle privući publiku.

Isti je slučaj i s Hatzeovima "Adelom i Marom", najboljim odjekom modernističke talijanske opere Puccinijevog tipa u Hrvatskoj. Stoga, kad već te opere nema u nacionalnim kazalištima, morali smo se zadovoljiti koncertnom izvedbom, kojom je u Lisinskom ravnao Nikša Bareza. Pritom je, zapravo, jedini manjak te izvedbe bio izostanak scene, dok je sve drugo bilo na vrhunskoj razini, kakvu se na domaćim pozornicama, nažalost, rijetko susreće.

Među čak četrnaest vokalnih solista gotovo da i nije bilo slabe karike. Svojim su nepatvorenim lirizmom izvedbu impozantno nosili Vedrana Šimić i Davor Lešić u naslovnim ulogama, dok od ostalih solista treba još izdvojiti Martinu Gojčetu Silić, Klasju Modrušan i Domagoja Dorotića. Na istoj su visokoj razini bile i združene snage Zbora HRT-a i Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić, koje je odlično pripremio Luka Vukšić, dok je Simfonijski orkestar HRT-a, vođen sigurnom rukom Nikše Bareze, dodatno podcrtao simfoničnost Hatzeovog opernog sloga. Unutar takvog izvodilačkog okvira, na vidjelo su izašle sve kvalitete Hatzeove partiture. Prije svega, riječ je o majstorskom skladateljskom zanatu - ne samo u instrumentaciji i oblikovanju vokalnih dionica, nego i na široj, formalnoj razini. Upravo je fascinantan skladateljev osjećaj za dramaturški nabijenu konciznost. Poput Puccinija ili svog učitelja Mascagnija, i Hatze uspijeva u kratak, dvosatni okvir smjestiti zbivanja za koja bi, recimo, Verdiju trebala barem tri sata, a Wagneru možda i dvije operne večeri.

Doduše, valja reći da su "Adel i Mara" iz pozicije progresivističkog pogleda na povijest glazbe ponešto anakrono djelo, koje s dvadesetak godina zakašnjenja donosi u Hrvatsku ono što su talijanski skladatelji stvarali već početkom dvadesetog stoljeća. No, kako tog odjeka nije bilo ranije, a da i ne spominjemo odsustvo modernijih tendencija u hrvatskoj operi u međuratnom razdoblju, "Adel i Mara" mogu i dalje ponosno stajati kao posve autentično i značajno djelo – ako ne u internacionalnom, onda barem u nacionalnom kontekstu. Uz već spomenute talijanske autore, Hatze svojom partiturom u našu sredinu donosi neskrivene odjeke i nekih slavenskih autora, poput Borodina i Dvořáka. Njegov stil, međutim, nije ni epigonski ni eklektičan. Naprotiv, njegova samosvojnost leži u uspješnom amalgamu različitih vanjskih poticaja. Tome svakako treba dodati i majstorski riješen problem glazbenog sučeljavanja slavenskog i turskog svijeta. Umjesto razgraničavanja, Hatze raznorodne folklorne elemente objedinjava u kompaktan izraz, kao odraz multikulturalnosti Splita u 16. stoljeću, koja je naznačena već u prvom prizoru opere.

Povrh svega stoji skladateljev senzibilitet za vokalni lirizam, zahvaljujući kojem bi "Adel i Mara" zacijelo mogli dugo živjeti na repertoaru bilo koje hrvatske operne kuće. Naravno, pod uvjetom da se ijedna od njih udostoji staviti tu operu na svoj program.

Trpimir Matasović

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici