Građanin plemić - Krešimir Dolenčić

21.11.2009. Print | Pošalji link

Na prvi pogled, čini se kao da je Krešimir Dolenčić od Molièreovog «Građanina plemića» napravio upravo ono što se od HNK i očekuje – šarenu historicističku bombonijeru.

Salon s lažno produbljenom perspektivom Dinke Jeričević nepogrešivo nas smješta u barok, jednako kao i bujni kostimi i perike Ane Savić Gecan. Tu je i Saša Britvić, koji se s Hrvatskim baroknim ansamblom pobrinuo za «autentičnu» interpretaciju Lullyjeve glazbe, a «točku na i» predstavljaju koreografija i scenski pokret Mary Collins. Ovo potonje provedeno je gotovo do krajnost – glumci preuzimaju baroknu gestu, na čemu se, logično, više ustrajalo kod predstavnika plemstva nego kod građana i slugu. Tu su i posve autentični barokni plesovi, iako je zanimljivo primijetiti da je u tom pogledu Livio Badurina kao Učitelj plesa svladao zanat možda i bolje od profesionalnih HNK-ovih plesača.

Sve je to tek okvir za naizgled pitku i benignu komediju, koja u središtu pozornosti ima groteskno nastojanje jednog građanina da se uzdigne do višeg, plemićkog statusa. Karakterizacija je pritom odlično dorađena, bez obzira na rizike koje donosi stalno igranje na tankom rubu između komičnog i karikaturalnog. U tom pogledu, najbolje je balansirala Zrinka Cvitešić kao Nicole, dok je u drugu, previše karikaturalnu krajnost otišao Nikša Kušelj kao Cléonte. Ostali protagonisti uglavnom su uredno odradili svoj posao, pri čemu se ipak, na sasvim drukčije načine, izdvajaju glavni likovi - Gospodin i Gospođa Jourdain u izvedbi vrlo dobrog Siniše Popovića i maestralne Alme Price.

I moglo je, zapravo, sve skupa ostati na razini pitke komedije, u kojoj se, ne previše ozbiljno, dotiču, premda ne i razrađuju neka vrlo bitna i aktualna pitanja. Među njima nije ključno ono o beskrupuloznim skorojevićima, nego ono koje propituje odgovornost umjetnika prema širem društvenom kontekstu. A, na kraju se ispostavlja da, bez obzira na zazivanje plemenitih ideala, svi ti učitelji glazbe, plesa, ali i mačevanja i filozofije, pristaju na kompromise. I to je nešto što nam, nažalost, zvuči i previše blisko. Jer, nema velike razlike između Molièreovog Učitelja glazbe, koji suptilnu pastoralu namjerno pogrešno prevodi u priču o pastiru i kozama i nekog današnjeg, recimo, ravnatelja nacionalnog orkestra koji će svoje usluge ponuditi jednom Tončiju Huljiću.

Dolenčić je, međutim, asa u rukavu čuvao za sam kraj predstave. Da nije posljednjih nekoliko minuta, mogli bismo ostati na konstataciji o zaboravljivoj perolakoj komediji, ne bitno sofisticiranijoj od onih koje nudi kazalište koje upravo taj žanr nosi u svom imenu. No, režiser u doslovno posljednjim trenucima predstave donosi obrat koji baca posve novo svjetlo na sve što mu je prethodilo. Posljednju riječ, naime, ima naslovni junak, koji nas, sasvim sigurno ne slučajno, neodoljivo podsjeća na neke naše suvremenike – o imenima nećemo, ali prezimena mogu biti, recimo, Bandić ili Kerum. A, poput njih, i Jourdaine za sobom povlači manje-više sve – od onih koji su bili konformisti od početka, pa do svih navodno idealističkih umjetnika, koji su se naposljetku ipak pokorili njegovoj volji.

Moralni integritet sačuvala je jedino Jourdainova supruga, koja jedina ima snage pokupiti kofere – doslovno – i napustiti muža i njegovu svitu. I u tom trenutku, shvaćamo da smo se prethodna dva sata smijali nečemu što uopće nije smiješno, nego istinski tragično. Pogotovo kad shvatimo da su Gospođe Jourdaine izumiruća vrsta, a gotovo svi mi ostali, zapravo, oni koji šutke prihvaćaju diktate raznih skorojevića.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Građanin plemić – mediokritet u lovu na funkciju
'Građanin plemić' - nova režija Krešimira Dolenčića

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici