Žrtve zemljopisa 2: Povratak žrtve - Miran Kurspahić

20.11.2009. Print | Pošalji link

Iako tako ne izgleda, Miran Kurspahić ima sreće.

Dobro, ne ide mu baš s polaganjem ispita na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, jer nikako ne može pogoditi ukus svojih profesora, ali zato, čini se, i te kako može pogoditi ukus publike. Kako god bilo, i što god napravio, naći će se dobar dio gledatelja njegovih predstava koji će se, ako ništa drugo, dobro zabaviti. A to je nešto što hrvatskom kazalištu, ili možda još bolje, glumištu, jako treba.

«Fikus je smokva» bila je intrigantna predstava zbog dobi izvođača, točnije djece koja su se u kazalištu izvrsno snašla. Nekadašnje «Vrijeđanje publike» zaslužuje pozornost već i samim izborom predloška, koji je s Kurspahićevom neobuzdanošću samo dostigao izvedbeni vrhunac. Naprotiv, obrada Shakespeareovog «Koriolana», iako spektakularno zamišljena i razvučena po dvorištu Studentskog centra, bila je ipak vrlo suptilna analiza fenomena ratnika bez rata, i treba li uopće reći, jednog sasvim realnog i još uvijek gorućeg hrvatskog problema. Na kraju, ne treba zaboraviti ni akciju u Hrvatskom narodnom kazalištu, koja je pak kasnije prerasla u projekt «Sumo sumarum» uz učešće Tomislava Gotovca, ili ipak Antonija Lauera. Sve u svemu, poželjeti ovom redatelju institucionalni okvir, ili mu pak isti ponuditi kao motiv i temu, trebala bi biti želja svakog kazališta koje na svojem repertoaru misli na način drukčiji od zadovoljavanja pretplatnika ili pak onih odsjeka vlasti od kojih je više ili manje izravno financirana.

No, hrvatska inačica Sache Barona Cohena, bez ikakvih aluzija na porijeklo ili pripadnost već samo na brutalnost autoironije i proizvodnje nimalo apsurdnog apsurda, neće tako skoro u institucije. Ali će zato možda uspjeti i izvan njih, s obzirom da mu je igralište SC-a i Kulture promjene poprilično široko, a ruke u svakom slučaju dovoljno odriješene. Tako je u proteklih pet dana u tom prostoru imao čak dvije premijere, najprije «Zadatak» po Heineru Muelleru a onda i «Žrtve zemljopisa 2: Povratak žrtve». Obje produkcije su, barem naizgled, poprilično low-cost, ali i, kako to već gotovo u pravilu biva, zanimljive, svaka na svoj način.

Autoironija «Zadataka» možda običnom gledatelju i nije toliko jasna, ako se zna da je taj tekst zadan Kurspahiću kao možda i posljednja šansa za prolazak ispita iz inovativne režije. Međutim, Muelllerov tekst i sam je po sebi zadatak, i to kazališni, koji se bavi propašću revolucije, onako kako se s tim temama znao igrati i najdraži Heinerov učitelj Bertolt. U predstavi, uz vodstvo Ivane Krizmanić, Lade Bonacci i Lane Barić, gotovo sve prizore igraju sami gledatelji, i pritom postaju akteri revolucije svjesni svoje nespremnosti, ali na koncu i njezine žrtve, nesvjesne svoje krivnje. Barem implicitne. Ona im je pak nabijena na nos terorističkim upadom u predstavu, svojevrsnom talačkom krizom sa svime što taj podžanr nosi: odvođenjem i snimanjem žrtava te čitanjem otmičarskih zahtjeva.

Taj drugi, bitno aktivniji, ali jednako interaktivni dio «Zadatka», publiku na kraju odvodi terorističkim kombijima do Trga žrtava fašizma, gdje pred sjedištem vladajuće političke stranke čitaju Zakon o javnom okupljanju. Previše tu ima svega o čemu bi se dalo misliti, od kruha rezanog giljotinom i gađanja kolačima, kad već kruha ipak ima, do prelamanja različitih kontekstualnih predložaka izvedbe, pa i do gotovo socioloških uvida. Ipak, da je nešto zgusnutiji, kako dramaturški tako i izvedbeno, i da je kvalitetna ideja provedena umješnije, suživot dramske literature i konkretne, zapravo političke, akcije bio bi uspješniji.

S druge strane, «Žrtve zemljopisa 2: Povratak žrtve», bitno je manje kompliciran u nastanku. Riječ je o spoju stand-up komedije i ritualnog zadovoljstva pokazivanja dobrih i loših strana takozvanog domaćeg mentaliteta. Predstava je nastala u sklopu međunarodnog projekta «Connections» i prvenstveno je namijenjena inozemnoj publici, te je stoga na engleskom i njemačkom.

Igra s klišejima, od ljepote hrvatske obale do turbo-folka s pjevanjem i pucanjem, u Teatru &TD svode se tek na igru kakvu su već odradili i «Shakespeare na EXIT» i «Turbo-folk», pa se između tih gabarita izvedbeno i kreće, iako tematski zaista ponekad nagriza probleme hrvatskog ulaska u EU. No, njih sve ionako znamo, pa se publika može koncentrirati na viceve i žar Svena Jakira, Deana Krivačića i samog redatelja. Kurspahić je i ovdje ponovno autoironičan, pa beskrupulozno traži sponzore i producente za svoj rad. Sudeći po učestalosti njegovih projekata u SC-u, već ga je našao, na sreću hrvatskog glumišta kojem definitivno treba raznolikost. Čak i programirana, narcisoidna, a ponekad i namjerno infantilna.

Igor Ružić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici