Osvrni se gnjevno - Paolo Magelli

13.11.2009. Print | Pošalji link

Paolu Magelliju velikogorički zrak očito godi. Kad se zatvori u zagrebačke institucije, pod krov Kerempuha, Gavelle ili ZKM-a, nikad se ne zna što će ispasti.

Ponekad bude solidno, ponekad i jako dobro, ali zna se zalomiti i nesreća. S obzirom da ga u HNK ionako još ne pripuštaju, ni uz najbolju volju ne može se nagađati kako bi mu ispala suradnja sa središnjom, čak i nacionalnom kazališnom kućom.

U Velikoj Gorici, međutim, Paolo Magelli je opušten, jer je Scena Gorica dovoljno udaljena od Zagreba, a i razmaženoj se publici metropole baš, nažalost, i ne da potezati do petog najvećeg grada u Hrvatskoj zbog – kazališta. Tako čak i kad tamo postoji neka kvalitetna predstava, a statistički gledano takvih je više od pola na repertoaru koji kroji Senka Bulić, ona uglavnom ostane jedva zapažena. Tome ne pomaže ni ime jednog od, kako tvrdi programska knjižica, najintrigantnijih redatelja danas u Europi. Jer što je Europa prema Velikoj Gorici, koja činjenicu da ima kazalište s relevantnim programom nikako ne može do kraja shvatiti.

Zbog svega toga, ali i unatoč tome, u Velikoj Gorici se kazalište radi opuštenije i zamišljenije, te, čini se, koncentriranije nego u metropoli. Može se svašta smisliti, repertoar ne trpi, pa je moguće, nakon «Pillowmana» pripustiti i davni hit «Osvrni se gnjevno» Britanca Johna Osbornea. Iako je od praizvedbe prošlo već više od pola stoljeća, u kojima je rezignacija zamijenila potencijal pobune i naznaku revolucije, taj je komad i dalje aktualan, kao i svaki pravi. Jer, Osborne je jednostavno, desetljeće prije mitske '68., popisao sve svoje frustracije u nježnim dvadesetim godinama - ulazak u brak i razne načine izlaska iz njega, homoseksualnu žudnju, financijsku krizu kao i krizu identiteta i želja. «Budimo ljudi, barem na trenutak!» poručuje njegov glavni lik i s njim se nije teško složiti, ukoliko se čovjek usudi barem odškrinuti vrata vlastitih očaja.

Osim naslova koji već govori dosta sam za sebe, Osborneov tekst svojevrsni je sumrak ljudskosti koja se iz silne želje da to bude pretvorila u svoju suprotnost. Međutim, teatar okrutnosti koji pokušava igrati ipak nije sunovraćenje u životinjski mrak, nego pokušaj da se razbijanjem sustava, pa makar taj sustav bili i Drugi, dođe do nečega, barem na trenutak. Pakao su ionako drugi, ali vrlo često i čovjek sam. A Jimmy Nikše Butijera upravo je to, čovjek na rubu koji više nema iluzija osim one da svojim zubima može pregristi pupčanu vrpcu koja ga veže za … zapravo za sve.

Međutim, ne može, i to je osnovna i najstrašnija poruka, ujedno i svojevrsni epitaf teksta kojem je naslov «Osvrni se gnjevno». Zato čudi koliko je Paolo Magelli poželio ishisterizirati komad, i koliko je i Butijera, ali još više Gorana Bogdana i Anu Begić natjerao da se ponekad i nepotrebno grče. Napadnost tog grča sama je po sebi znak, koji negdje od polovice predstave zaista nagovještava rezignirani, čak možda i cinični kraj. Njegova tragedija sadržana je upravo u tome što je čak i onima koji se iskreno grče jasno da od svega toga «ne bu bilo niš». Pitanje je zašto se onda trude, i Magelli, kao i Osborne na njega ne odgovara. Možda zato što su samo tada i Jimmy (DŽIMI) i Cliff i Helena i Alison barem na trenutak ljudi. Zbog toga se Magelliju može oprostiti i napuhanost finala, i recept bačenih stolica koji ponavlja iz «Pira malograđana», i još poneki zaštitni znak.

Tekst koji je bio šokantan sredinom pedesetih, a ni u današnjem politički korektnom i neokonzervativnom okruženju nije ništa manje nepoželjan, tako je dobio svoju solidnu inkarnaciju. «Osvrni se gnjevno» sigurno jest dovoljan razlog za odlazak do Velike Gorice, ali bez očekivanja koja taj naslov prirodno budi u kazališnoj publici željnoj odmaka od repertoarne učmalosti. Novo ime za pobunu ipak ćemo morati pronaći sami.

Igor Ružić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici