Festival novog cirkusa 2009.

01.12.2009. Print | Pošalji link

Jedan od osnovnih, samorazumljivih postulata različitosti leži u tome da je ono različito uvijek i manje popularno.

Zakon brojeva, navodno neumoljiv, osim kad je riječ o predizbornim anketama, tako dijeli događaje na masovne i elitističke. Posebno su, u takvoj podjeli, na udaru odjeci kulture, ili takozvana kulturna proizvodnja. Njezin rubni dio su i festivali. O njima, naravno, sve najbolje i najgore – s jedne strane stvaraju sliku, točnije privid kulturne raznolikosti i uopće prisutnosti, dok s druge zagušuju prostor uzimajući sredstva, prostor i ostale resurse koje bi inače, treba vjerovati, koristile primarnoj proizvodnji. Sve to gledatelju pada na pamet kad se kraj jednog ipak reprezentativnog, i po mnogočemu drukčijeg festivala, dogodi u praznoj hali tvornice Jedinstvo. Bez tribina koje su zauzete nekom adventskom svečanošću, stolaca koji su potrebniji na modnoj reviji, Festival novog cirkusa ostaje u praznoj hali. Međutim, ni zagrebačkoj publici niti gostujućim izvođačima to ne smeta. I zato Festival novog cirkusa i dalje ne treba brinuti za svoju budućnost.

Čak i bez rasprave o populizmu, “potrebnosti” ili “nepotrebnosti” takve, ili bilo koje druge manifestacije, za peto izdanje festivala u organizaciji Male performerske scene, drukčije se ne može ni zaključiti. Pune dvorane Zagrebačkog kazališta mladih i podružnice Zagrebačkog kazališta lutaka u Travnom ionako same poništavaju tu imaginarnu granicu između masovnog i elitističkog. Kako bi, uostalom, i moglo biti kad je riječ o fenomenu koji se zove novi cirkus?

U njegov opis ulazi sve što je na granici plesa, kazališta i cirkusa, pa iako je ovogodišnja selekcija bila, zbog posvete i koncepta, sužena na autorice i izvođačice, bez nazočnosti njihovih muških kolega, ponovno je pokazala koliko je širok opseg te discipline. Od trapeza do trbuhozborstva, od akrobatike do žongliranja i ekvilibristike – u nevelikom broju produkcija sve je bilo zastupljeno, uz poneki teorijski ili “nasilnohumorni” višak.

S pravom najzapaženija ipak je predstava koja je festival otvorila. “Oda dlaki” Jeanne Mordoj gotovo je savršen spoj sasvim ozbiljne predstave o životu i smrti, koja se cirkuskim vještinama služi kao potporom za one koji u priču još nisu dovoljno uvučeni. Antropologija se u njoj spaja s eshatologijom, na tragu krilatice da su svi živi ionako već mrtvi, ali izvođačica ne želi prijeći u morbidno, ali ni u onostrano, jer se s te granice svaki put vraća nekom drugom senzacijom vlastitog tijela, koju začudno uspijeva prenijeti i publici. Služi se pritom jednostavnim humorom, animiranjem lubanja ovna i jazavca, ali i tekstom koji si one upućuju. S druge strane, na trenutke fascinira i vještinom, što je sasvim cirkuski moment predstave, ali i simbolikom, kao kad žonglira žumanjkom po tijelu. Između života i smrti, zametka i ostataka simboliziranih žumanjkom i lubanjama, Jeanne Mordoj na trenutke zakučasto, ali ponekad i sasvim otvoreno, sugerira da život treba proživjeti u ostvarivanju želja, pa čak i ako je ta želja pustiti bradu i biti žensko.

I dok je njoj uspjelo od cirkusa stvoriti izvedbenu teologiju oslobođenja, Melissa Von Vepy u predstavi “Miroir, miroir” ostala je zarobljena u zrcalu, kao u nekoj bajci bez sretnog svršetka. Ipak, ona se barem zadržala na ogledalu i svoje frustracije nije prenosila na publiku kao “klaunesa” Laura Herts, koja je u dva sata predugom nastupu toliko puta ponovila iste gegove da se to može proglasiti autorskim postupkom. Kad ne bi bilo iritantno, bilo bi zabavno, ovako je možda konceptualno ali i poprilično nepotrebno. Takva je i psihoanalitička početnica u jedinoj domaćoj produkciji, predstavi “Poppins silazi”, u kojoj je Dubravka Crnojević Carić, kao redateljica, jednostavno tekstom svezala akrobatkinje iz skupine Triko. Ne čudi zato što je nastup kolektiva Psychological Art Cirkus u hali Jedinstva spasio program od pretjerane težine i odvio se gotovo potpuno iznad gledateljskih glava. Estetikom koja drži samo do fascinacije vještinom, njihova je priča jednostavna, a kvalitetna i zavodljiva. Takav je, na kraju i sam zagrebački Festival novog cirkusa – ponekad zaluta, ali je, paradoksalno, i dalje na pravom tragu.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Ženski cirkus kao glavna tema Festivala novog cirkusa
Festival novog cirkusa - peti put
Kazalište - godišnji pregled 2008.
Festival novog cirkusa 2008.
Australski Acrobat ponovno u Zagrebu - na Festivalu novog cirkusa
Cirkus između Viteza i Kralja
Počinje četvrti Festival novog cirkusa
Festival novog cirkusa posvećen mraku intime
Jesen u Zagrebu
'Majka svih festivala' – predizborni trik ili prava 'Jesen u Zagrebu'?

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici