PIJANA NOĆ 1918. - Lenka Udovički

21.08.2007. Print | Pošalji link

Umjesto na pitanje što je nama, ili njima, «Krleža danas», kako je glasila programska okosnica ove sedme sezone kazališta Ulysses, čini se da je fenomen brijunske ljetne pozornice ipak i dalje ono najvažnije svakome tko je pohodio za obične turiste inače zatvoreni Mali Brijun.

Ulysses je prije svega izvrsno plasirani proizvod, čija popularnost uopće ne ovisi o kvaliteti pokazanog niti o konzistentnosti, ili uopće postojanju nečega što bi se moglo nazvati repertoarnom politikom. Zato zaista i nije važno je li riječ o Miri Furlan kao Medeji, Šerbedžiji i Vitezu kao Maratu i De Sadeu, kao što nije važno je li junak sezone Tesla, Krleža ili Hamlet. Brod iz Fažane pun je čak i kad je najavljena kiša, jer čak ni ona ne može domaću publiku spriječiti da vidi što joj je pripremio brijunski ljetni kazališni kamp.

Iako se ove godine, upravo zbog nekoliko manjih prijekata povezanih temom «Krleža danas» nazire neka vrsta želje za izlaskom iz dosadašnjeg okvira «jedna sezona - jedna predstava», primat ipak drži «Pijana noć 1918.», velika ansambl produkcija prema gotovo istoimenom dnevničkom zapisu Miroslava Krleže. Izvornik, «Pijana novembarska noć 1918.» nešto je između dnevničkog zapisa, eseja i novele, i u kazališni komad pokušao ju je prepraviti Ivo Štivičić, scenarist kojemu su upravo televizijske adaptacije Krleže najzapaženiji dio opusa, iako ne treba zaboraviti niti neke samostalne uratke, poput serije «Kuda idu divlje svinje». Međutim, bolja prošlost, ona u kojoj je tadašnja Televizija Zagreb bila zadužena za ozbiljne sadržaje, stigla je Štivičića, ali i cijeli projekt Kazališta Ulysses neočekivanom reprizom «Putovanja u Vučjak» kojim današnji HTV popunjava ljetnu shemu. Naime, između dvadeset godina stare serije u režiji pouzdanog Eduarda Galića, i središnjeg projekta sedme Krležinim šeširom vizualizirane brijunske sezone, razlike gotovo da i nema.

Sadržajno, naravno, «Pijana noć» predstavlja Krležu kao dramski lik, ali bez pravog lica, nego kao tek jedan u nizu njegovih ionako autobiografski neodvojivih Horvata. U ovom slučaju potpuno autobiografski Horvat mladi je Krleža koji se na zagrebačkoj proslavi pada Austrougarske monarhije i uspostave jedinstva Srba, Hrvata, a pomalo i Slovenaca, pobunio protiv agramerskog «šetebandijeraštva» te, posljedično i očekivano, bio izbačen s «derneka». Pisana refleksivno i digresivno, sama «Pijana novembarska noć» nudi malo dramskog materijala, i Štivičić se poslužio nekim stalnim motivima onog dijela Krležinog opusa koji tematizira Prvi svjetski rat. Ipak, miješanje bogatog banketa i gladnih vojnika na kolodvoru, što u izvorniku funkcionira kao svojevrsni moralni argument autorovog istupa, u predstavi nije uspjelo, pa je unatoč razigranim i rasplesanim scenama, njezina prava tema zapravo ostala tek dotaknuta. Umjesto iz današnje perspektive ogoljelog cirkusa koji pokazuje svoje naličje, prvi je dio brijunske «Pijane noći» tek cirkus, s glumačkim kreacijama u službi plošnosti takvog pristupa.

Prava se drama razvija u drugom, komornijem dijelu dramaturški nekoherentne predstave, u razgovoru Sretena Mokrovića kao Krleže i Nebojše Glogovca kao srpskog pukovnika Vesovića. Od čuvene prijetnje «Pojest će vas pomrčina!» raspisana je, ponovno potkrijepljena motivima iz Krležinog djela, prava drama koja, baš zbog Glogovca, ima više kazališnog razloga od prenapuhanog prikaza same «Pijane noći». Kako je jedna od odrednica kvalitete dramskog teksta i mogućnost suosjećanja s negativcem, u tom drugom dijelu Vesović je zapravo glavni lik, a Krleža, pogotovo podigran od Mokrovića, tek suputnik u gozbi u kojoj jedan od trenutno najboljih srbijanskih glumaca, kako glasi sintagma, «jede cijelu predstavu». Pomaže mu pritom i Ivan Đuričić, najzanimljiviji u generaciji onih koje će hrvatska publika tek upoznati.

«Pijana noć» tako nije predstava o otrežnjenju nego, baš naprotiv, ostatak mamurluka koji opća mjesta želi prevoriti u samostalni govor, ali od toga ostaje tek mucanje na način kakav bi i prije dvadeset godina potpisao tek prosječni televizijski zanatlija. Lenka Udovički, koja se nakon prošlogodišnjeg ustupanja mjesta Tomažu Panduru, vratila na prijestolje stalnog redatelja Kazališta Ulysses, i ovoga je puta pokazala kako je u stanju istodobno postaviti komad i zaobići ga, no sad dio krivnje otpada i na dramaturginju Tenu Štivičić. Zaboravi li se zvjezdano nebo, Mali Brijun i njegova tvrđava, romatična vožnja brodom i sve ostalo što čini navodnu magiju Kazališta Ulysses, puno više o Krleži, čak nažalost i danas, govori – televizijska repriza «Vučjaka».

Igor Ružić

Pročitajte i ...
GODIŠNJI PREGLED: Književnost 2009.
In memoriam Radovan Ivšić
Balade Petrice Kerempuha - Franka Perković
Polusan - Ratko Cvetnić
'Mnogopoštovanoj gospodi mravima' - posljednji intervju Miroslava Krleže
Naklada Ljevak objavila posljednji intervju Miroslava Krleže
Umro Zvonimir Berković
Kraljevo - Ozren Prohić
Lotos, prah i mak - domaća poezija s okusom Indije
'Lotos, prah i mak' Dinka Telećana

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici