Balon - Mislav Brečić

18.12.2009. Print | Pošalji link

Može se reći: «Još jedan uspjeh!» Može se reći i: «Kako genijalno!» A može se i pitati: «Kad je dosta?»

Naime, Teatar EXIT je, možda i nesvjesno, ponovno postavio pitanje o svojim predstavama, o svojoj ulozi u kompleksu i kontekstu hrvatskoga glumišta, i o hrvatskom glumištu samom. Naravno, učinio je to još jednom svojom zgodnom, nepretencioznom i vjerojatno uspješnom produkcijom. Naslov joj je jednostavan i zgodan: «Balon».

Prema tekstu Mate Matišića, kojem se u dramatičarskom smislu malo što može prigovoriti, neko vrijeme iz kazališta odsutan Mislav Brečić postavio je predstavu s dobrim dijelom onog vrha domaćeg glumišta koji voli ono što radi, ali voli malo i promisliti o tome što radi. Baš zbog imena kao što su Ksenija Marinković, Krešimir Mikić i Vili Matula, «Balon» je trebao biti predstava kojom će se svi ponositi – i Matišić, i Brečić i njih troje. Pa čak i Ana Maras, koja možda, a možda samo još, ne spada u birani krug. No, «Balon» je ipak samo još jedna od onih predstava Teatra EXIT koje, djelomično i upravo zbog crno-crvenog kazališta iz Ilice 208, svi zovu glumačkima, i tako se prema njima i odnose.

Publika i kritika zato podjednako uživaju u bravurama, u iskazu tehnike, u otvaranju glumačkog i glumstvenog mehanizma i svim ostalim čudima ili opsjenama zanata zagledanog u sebe samog, ali pritom i dosta toga zaboravljaju. Na primjer, činjenicu da kvalitetnu predstavu ne čini samo glumac, kao što ni kvalitetnu režiju ne zamjenjuje glumačka tehnika, a dramaturgiju autoreferencijalno verbaliziranje te iste tehnike.

Čak i ako je tako, «Balon» ipak ne treba svesti na puki obračun između Matule i Mikića, kompeticije koja možda i nije namjerna ali na koncu ipak postoji nakon što se kroz cijelu predstavu gradila. Kako nije riječ o sportu niti o viteštvu, iako glumačka disciplina može biti samurajska, rezultat i nije važan. Matula je sve više samo Matula, zapetljan u jeziku kojim vlada ali kao da mu ne želi dopustiti da i on zavlada njime, i tjelesno razigran metodama koje nisu uvijek samo glumačke. Sa svim tim istezanjima, vokalnog aparata ili mišićja, već se definirao kao jedan od onih koji u umjetničkoj disciplini ne mogu razdvojiti disciplinu i umjetnost, barem ne u samoj izvedbi.

S druge strane, djelovanje Krešimira Mikića na pozornici bitno je mekše i opuštenije, bez zadrške osobnog pečata i bez utjecajnosti kakva pripada guruima. Međutim, on niti nema pokriće za autoreferencijalno poigravanje, a to pak koristi Matula i ne samo kao štos pridodan bazi svoje glumstvenosti, nego i kao upit o vjerodostojnosti sebe i kao glumca i kao aktivista. Zato ponovno najtočnije igra Ksenija Marinković, kao svojedobno u Medvešekovim «Vratima do…», jer gotovo ništa ne govori, samo sjedi i dopušta radnji da se odvija bez previše riječi. Iako izgleda kao da jest, to nije odustajanje, nego tek trpljenje kojem treba vjerovati onoliko koliko se trpljenje upoznalo skupocjenom metodom vlastite kože.

«Balon» možda zaista jest priča o glumi, i o tome kako gluma može postići začuđujuće, čak i iscjeljujuće učinke. Možda je i još jedan scenski esej o kazališnoj iluziji, ili iluziji uopće. Ili je tek drama o bolesnoj ženi koja je izgubila dijete i o suprugu koji će za nju sve učiniti. I o glumcu koji ne zna koliko iluzija zbilje može biti ozbiljna, i njegovoj trudnoj djevojci koja nije sigurna je li dijete koje nosi iluzija ili tek gluma. Njezin balon sličan je balonu koji sadrži dah onog mrtvog djeteta, ali možda i ne, jer ionako nitko ne zna što je onih 25 grama koje tijelo navodno izgubi kad izgubi dušu.

Ukratko, nakon «Balona» Teatra EXIT, predstave nastale u koprodukciji s Teatrom 2000, ima i razloga za plakanje. Ali onih nekoliko zbog kojih se životu treba veseliti, čak i kao je on samo iluzija, a sve što sami radimo tek – gluma.

Igor Ružić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici