Boemi – Arnaud Bernard

21.12.2009. Print | Pošalji link

Operi Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu gotovo nikad ne uspijeva da joj neka predstava uspije u cijelosti.

No, to nije slučajnost, nego rezultat sustavno pogrešne kadrovske politike. Jer, ako je neki redatelj u tom ansamblu pripremio jedan osrednji projekt, a potom jedan još lošiji, razborita ga uprava ne bi angažirala i za treći. Ipak, upravo je to učinila uprava središnje nacionalne kazališne kuće kada je režiju nove postave Puccinijevih "Boema" povjerila Arnaudu Bernardu, nakon njegovih upitnih rezultata s "Triptihom" i "Falstaffom".

Bernardova režija najnovije HNK-ove operne predstave školski je primjer što se događa kada režiser ne želi biti tradicionalan, a ne zna biti inovativan. Prvi se čin navodno odigrava na zaleđenom pariškom krovu, premda bi se iz ponuđene slike moglo zaključiti i da se zbiva na Sjevernom polu. Pa, dakle, i ne čudi što je svim protagonistima, eto, hladno. Metež drugoga čina još nekako i može proći, možda i zbog ne osobito originalnih, ali ipak učinkovitih referenci na antologijsku režiju Franca Zeffirellija. Otkud se i zašto u trećem činu stvorila kamp-prikolica ostat će nerazjašnjenim misterijem, dok je završnica predstave, nažalost, i previše jasna. Pozornica prekrivena ružinim laticama već je potpuno ofucano rješenje, bez obzira simbolizira li ljubavnu strast, pokrov groba ili, još gore, krv sušičave protagonistice.

Kaže se da je za opernog režisera dobro kada poznaje glazbu, i to je točno – ali pritom bi bilo poželjno razumjeti i zakonitosti operne režije. Bernardovo čitanje "Boema", doduše, zaista dosljedno slijedi glazbu, ali pritom, u svojoj prenatrpanosti, ometa pjevače, a i glazbu sâmu. Od svog se tog silnog trčkaranja, skakanja i dobacivanja raznih predmeta siroti pjevači toliko uspušu, da im ponestaje snage za pjevanje.

Ipak, najgori redateljski zločin počinjen je u završnici «Boema». Da, režija u nekim trenucima praznoga hoda treba pomoći glazbi, ali je zato ne bi smjela ometati ondje gdje dovoljno govori sâma za sebe. Trenutak u kojem umire Mimi upravo je takvo mjesto, čija glazbena snaga može doći do punog izražaja samo ako nije narušena suvišnom scenskom intervencijom. A što u tom trenutku čini Bernard? Umjesto da režijski konačno barem nakratko zašuti, on sa stropa spušta dodatnu količinu, i opet, ružinih latica – nepotrebno, kičasto i neukusno.

Sve bi to bilo možda i lakše podnijeti da je glazbeni segment predstave bio jednako loš. Međutim, čovjeka srce zaboli kada vidi kakvom je redateljskom teroru, zajedno s publikom, izložena fantastična pjevačka podjela. Uz korektno dirigentsko vodstvo Josipa Šege, u njoj su zablistali ama baš svi sudionici. Svakako se izdvajaju izvanserijski potresno proživljene interpretacije Tomislava Mužeka i Martine Zadro kao Rodolfa i Mimi. Za njima nimalo ne zaostaju, u ulogama Marcella i Musette, Davor Radić i Ivana Lazar, a svoj su jednako nemali doprinos dali, među ostalima, još i Luciano Batinić i Alen Ruško.

Ali, uzalud sav taj trud velikog broja ljudi, kad ga je upropastio jedan jedini čovjek – Arnaud Bernard. Novi zagrebački "Boemi" su predstava koju svakako treba čuti, ali ne i vidjeti. U tom smislu, ako nešto ne možemo zanijekati upravi HNK, onda je to dosljedno nastavljanje dugogodišnje tradicije proizvodnje glazbeno-scenskih poluproizvoda.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Sučeljavanje tragičnih i komičnih elemenata u 'Boemima'
Arnaud Bernard postavlja snovite Boeme

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici