GODIŠNJI PREGLED: Kazalište 2009.

31.12.2009. Print | Pošalji link

U dekadi koja je počela čuvenom izjavom tadašnjeg ministra kulture da Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu ima zaposlenih kao i osrednja rafinerija...

...te vapajem neovisnih kulturnjaka da jedini segment hrvatskog društva koji nije prošao tranziciju jest upravo onaj kulturni, nije se baš puno promijenilo.

Zbroj 2009. zato možda jest pozitivan, s pomacima kao što je proboj domaćih inicijativa na međunarodnu scenu, ili završavanjem kapitalnih projekata, ali u suštini, stvar je ostala ista. Drugim riječima, hrvatska kultura i dalje je, generalno gledano, samodostatna i samodopadna, ima vlast kakvu zaslužuje i koja je upravo takvom želi.
Stoga je pregled prošle kazališne godine kap u moru nerealiziranih potencijala i očekivanja, priča s granice koja dijeli institucionalnu dosljednost i izvaninstitucionalnu kreativnost.

Krene li se obrnutim redom, kraj godine označio je skandal oko Teatra.hr. Što god nas bilo volja misliti o jedinom specijaliziranom kazališnom portalu u Hrvatskoj, koji podjednako koristi i publika i sami akteri scene, upravo je nedopustivo da Teatar.hr nije financiran javnim sredstvima. Jer to znači da, u gomili inicijativa koja prolaze, Ministarstvo kulture Teatar.hr ne vidi kao kulturnu činjenicu ili, kako se to proceduralno ljepše kaže, javnu potrebu.

Ministarstvo se sad pokušava izvući tvrdnjom da se o svemu tome još raspravlja, ali to zvuči prije kao vađenje nego kao pravi argument, ili kao istina. A Teatar.hr je, što god mislili o njemu, inicijativa koja se već pokazala i dokazala, i koja definitivno jest potreba u kulturi. Dapače, on je nešto što je puno ranije trebalo osnovati samo ministarstvo, ili barem potaknuti nešto slično. Ali, ponekad je uzaludno i nabrajati što bi sve institucionalna kultura trebala napraviti, a nije. 

Ako je prosinac u cijeloj hrvatskoj kulturi obilježilo otvaranje Muzeja suvremene umjetnosti, koji će tek sljedeće godine, nadamo se, biti nezaobilazna stavka u kazališnom godišnjaku, listopad je obilježilo svečano otvaranje Zagrebačkog plesnog centra. Naime, 26. dan listopada 2009. ostat će zapamćen po otvaranju središnje kuće zagrebačkog i hrvatskog suvremenog plesa i veliki korak prema potpunom  institucionalnom priznanju ove umjetnosti u kojoj, uzgred budi rečeno, Hrvatska ima više razloga za ponos nego u dobrom dijelu ostatka umjetničke proizvodnje.

Mandat za vođenje Zagrebačkog plesnog centra dobio je Hrvatski institut za pokret i ples, organizacija koja stoji iza najvećeg plesnog festivala u Hrvatskoj, Tjedna suvremenog plesa. Voditeljica HIPP-a Mirna Žagar tako je ujedno postala i voditeljica ZPC-a, ili, kako ona samu sebe naziva - njegova programska urednica. Mirna Žagar tom prilikom nije skrivala emocije, a i plesna je scena toga dana odlučila svoju razjedinjenost na trenutak zaboraviti, pa su svi zajedno zaplesali u nekadašnjem kinu Lika u Ilici 10.

Program ZPC-a još nije do kraja definiran, ali Mirna Žagar je i ranije najavljivala kako će uhodavanje ovakve institucije potrajati. Iako Zagrebački plesni centar neki najavljuju kao rješenje svih problema plesne scene Zagreba i Hrvatske, on to ipak nije i ne može biti. Njegovo otvorenje potaknut će procvat produkcije, i on zato sigurno neće biti dovoljan prostor za sve ono što će ovdje proplesati. Ipak, puni angažman svih prostornih i drugih resursa Centra najavljuje tek u sljedećoj kazališnoj, točnije plesnoj sezoni.

Samo mjesec dana kasnije, krajem studenog, dogodilo se i nešto što hrvatska kulturna javnost nije očekivala, iako je priželjkivala. Ne tiče se toliko Zagreba, koliko domaće kulture općenito, i možda je razlog za zadovoljstvo. Od tog dana Ivica Kunčević i Neven Frangeš nisu više ravnatelji dramskog i glazbenog dijela programa Dubrovačkih ljetnih igara, nego je Ministarstvo kulture na ta mjesta imenovalo nove, mlađe, a možda i ljepše kandidate: kazališnu redateljicu Doru Ruždjak Podolski i dirigenta Ivana Repušića.

Nakon što je sjednica Vijeća najstarijeg, najvećeg i najskupljeg domaćeg obalnog festivala, odlučila kako je prošle godine sve bilo divno i krasno, smjena se dogodila sporazumno, jer je upravo te nove ljude predložio intendant Igara Ivica Prlender. Naravno, Božo Biškupić se složio, pa je sad opet sve u miru i veselju. S takvim osjećajem na novu dužnost stupa i Dora Ruždjak Podolski, redateljica koju zagrebačka, riječka, splitska ali i dubrovačka publika pamti po zanimljivim i razigranim operama, i nešto klasičnije postavljenim dramskim komadima. S obzirom da je na novoj funkciji još svježa, Dora Ruždjak Podolski o sljedećem ljetu u Dubrovniku još ne može govoriti konkretno. Možemo se zato samo nadati…

I kad nije riječ o konkretnim produkcijama, nego o pomacima, ne smije se zaboraviti niti lipanj 2009. kad je u Zagrebu održana konferencija PSI, ili Performance studies international. Za najveći humanistički skup u Hrvatskoj od njezine samostalnosti najzaslužniji su Lada Čale Feldman, redovita profesorica na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta zagrebačkog Sveučilišta i direktor konferencije Marin Blažević, docent na Odsjeku za dramaturgiju Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu.

Zagreb, točnije Arhitektonski fakultet i Zagrebačko kazalište mladih, krajem lipnja ugostili su više od pet stotina znanstvenika i umjetnika iz cijelog svijeta koji se bave izvedbom sa svih zamislivih i ponekog nezamislivog aspekta. Od najvećih imena teatrologije i izvedbenih studija, preko jake regionalne reprezentacije, u Zagrebu je tih dana zaista vladala izvedbena groznica, koju su primijetili čak i nezainteresirani prolaznici ukoliko su se približili nekoj od lokacija koje je koristila ova konferencija, ujedno i svojevrsni festival. Upravo taj spoj dva na prvi pogled potpuno različita, a možda i suprotna, načina okupljanja, postao je jedan od glavnih aduta zagrebačke konferencije, i razlog njezinog odjeka u svijetu.

Produkcijski, hrvatsko glumište je 2009. provelo nimalo drukčije nego dosadašnje godine. Dekada, pa ni njezin kraj, nisu dotaknuli repertoare koji su ostali više-manje isti, što se pogotovo odnosi na nacionalne kuće. Hrvatsko narodno kazalište doduše jest pozvalo Edvarda Kluga da osvježi baletnu ponudu, za što je imao dobra „4 razloga“, ali u ostatku riječ je tek o klasici koja ostaje staromodna, i tek u rijetkim slučajevima i zaista klasika. Dolenčić je „Građanina Plemića“ pretvorio u nešto suvremeniji vic, Prohić je Krležinim „Kraljevom“ dokazao kako može čitati, ali ne i pisati, dok se Hansguenther Heyme nije čak niti potrudio pročitati „Dantonovu smrt“ iako ju je postavio u politički zanimljivom i poticajnom trenutku.

Zato se ne treba baviti kućama i njihovim repertoarima, nego osobama i predstavama. Ključnim se nameće, što nije novost ali nije ni njegov problem, Paolo Magelli, redatelj koji ponovno doživljava kreativni zalet. U Zagrebačkom kazalištu mladih ostavio je „Zagrebački pentagram“, a u Dramskom kazalištu Gavella „Barbelo, o psima i djeci“ Biljane Srbljanović. Obje predstave zaslužuju pažnju, ali ju je ova prva, plod rada petoro domaćih dramatičara, ZKM doveo do pravog trijumfa na ovogodišnjoj, inače po svemu ostalome poprilično jadnoj, dodjeli Nagrada hrvatskog glumišta. Koliko god je „Pentagram“ laureat, „Barbelo“ je možda ipak snažnija predstava, jer mora li se naći nit poveznica većine uspjelih kazališnih produkcija u 2009. ona jest - smrt.

Ipak, najbolja predstava godine nije izašla iz institucionalnog okvira, nego iz prašne radionice Teatra &TD, gdje je povratnik Zlatko Burić Kićo, u sklopu Eurokazovog temata „Teatar i Smrt“ na svoj način pročitao „Knjigu mrtvih“. Ambijentalna predstava koju će moći ponovno igrati tek u toplijim, proljetnim danima, govori o legendi domaće kazališne alternative, grupi Kugla glumište, ali i o današnjim frustracijama, a posvećena je podjednako i živima i mrtvima.

Montažstroj, međutim, ne želi priznati svoj ponovni uzlet kao povratak, nego možda tek kao reaktiviranje u domaćem kontekstu. Ipak, projekti poput «I fuck on the first date», «Zagreb noću» ili «Generacija 91.-95.» pokazatelj su da i u godini kad je Montažstroj postao zreli  dvadesetogodišnjak, na njega i te kako treba računati. O odnosu prošlosti i sadašnjosti, također na autoreferencijalni, ali nešto udaljeniji način, progovorila je predstava  «Generacija 91.-95.» koju je Borut Šeparović režirao u koprodukciji s Učilištem Zagrebačkog kazališta mladih. Nastala dramaturškim radom Gorana Ferčeca na romanu Borisa Dežulovića «Jebo sad hiljadu dinara, i s 13 izvođača rođenih upravo ratnih godina, predstava s punim pravom  nosi podnaslov «sat hrvatske povijesti».

U usporedbi sa spomenutim produkcijama, sve ostalo je manje važno, od pokušaja Teatra EXIT da ponovno bude glumački izazovan, preko sve solidnijeg repertoarnog pravca Dramskog kazališta Gavella, jedva produciranih vježbi izvedbenosti na rubu u Teatru &TD do ZKM-ovih težnji za međunarodnim uspjehom. To je ujedno i sve što se od zagrebačkog kazališnog kruga može očekivati. U prošloj godini je bilo tako i nema, nažalost, razloga da u ovoj bude drukčije.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Eurokaz: Smrt kazališta ili kazalište smrti?
Još malo o smrti na Eurokazu 2009.
Knjiga mrtvih - Zlatko Burić Kićo
Eurokaz zbog kojeg će se na Mirogoju tražiti mjesto više
Eurokaz pleše (i) na Tuđmanovom grobu
'Knjiga mrtvih' uvod u Eurokaz koji tematizira teatar i smrt
'Knjiga mrtvih' – posveta prijateljima i(li) rekonstrukcija Kugla glumišta
U agoniji - Branko Brezovec
U agoniji – novo Brezovčevo čitanje Krleže
Krleža na Brezovčev način

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici