Okovani Galileo - Branko Brezovec

23.01.2010. Print | Pošalji link

Smije li umjetnik prepisivati, odnosno, ljepše rečeno, reciklirati sâmog sebe? Naravno da smije – u krajnjoj liniji, bolje da prepisuje sebe nego druge.

Upravo zbog toga, donekle su bespredmetne primjedbe da je Branko Brezovec u svojoj novoj predstavi, "Okovanom Galileju", ponavljao elemente iz svojih ranijih radova. Jer, to se na neki način i očekuje – publika zna da je Brezovec redatelj prepoznatljivog i dosljednog rukopisa, i u tom je smislu "recikliranost" najmanji problem ove predstave.

Ono što jest problem je onaj aspekt u kojem je Brezovec napravio – ili barem pokušao napraviti – određeni pomak unutar svog redateljskog opusa. Konkretno, riječ je o glazbi. Ona je i dosad igrala bitnu ulogu u njegovim predstavama, ali se ovaj put otišlo korak dalje. Jer, "Okovanog Galileja" sâm je autor označio odrednicom "opera corale". Ona, ako ćemo biti sitničavi, može biti višeznačna, ali, u osnovnom značenju, riječ je o "zborskoj operi". To, pak, znači da je cijela predstava "komponirana", i to ne samo u smislu slaganja i vremenskog organiziranja scenskih zbivanja, što je kod Brezovca i inače slučaj. Naime, glazba je ovdje prisutna tijekom cijelog trajanja predstave i predstavlja njen integralan i neizostavan element.

Nažalost, Brezovčev stalni suradnik Marjan Nećak, dosad prilično uspješan kao autor scenske glazbe, nije skladatelj koji ima kapaciteta za oblikovanje velike zaokružene glazbene cjeline. Njegov je doprinos ovoj predstavi glazba minimalističkog stila, ali i minimalne invencije. Kao takva, ona ne uspijeva obaviti svoju temeljnu funkciju potpore dramskim zbivanjima. Umjesto toga, ona im često čak i smeta, što je posebno problematično u predstavi čiji koncept uvelike počiva upravo na opreci između pjevane i govorene riječi.

Osnovna je ideja Brezovčevog "Okovanog Galileja" sučeljavanje Eshilovog "Okovanog Prometeja" i Brechtovog "Života Galilejevog", pri čemu je antički tekst povjeren pjevačima, a Brechtov glumcima. No, umjesto da Eshilove riječi glazbom budu pojačane, u monotoniji Nećakove glazbe one čak i gube na jačini. Ne pomažu tu ni glazbeno solidni i scenski uigrani pjevači zbora Opere HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke. No, paradoksalno, možda je upravo to Brezovec i htio – imati glazbu koja će podržati njegovu scensku viziju, ali neće ugroziti njegov autorski primat. Ipak, time je, zapravo, sâmom sebi napravio medvjeđu uslugu.

Jer, u tako neuravnoteženom odnosu temeljnih sastavnica gubi se i težina kontrasta dvojice paralelnih protagonista – Prometeja i Galileja. I opet – ne samo zato što je Silvano Panichi neusporedivo bolji glumac nego što je Saša Matovina pjevač. Da, Brezovec nam jest poručio da je Galilejevo odustajanje od ideala etički upitno, ali se usporedna poruka o dosljednoj Prometejevoj žrtvi za čovječanstvo izgubila u gomili jednoličnih nota.

Tako je, nažalost, u drugi plan palo sve ono što Branko Brezovec uistinu dobro radi. I ovdje se, kao i toliko puta dosad, pokazalo da je on dobar dramaturg i da zna okupiti dobru glumačku ekipu – ovaj put iz firentinskog Centra za kazališno istraživanje Laboratorio Nove. Isto vrijedi i za veći dio ostatka autorskog tima. Aktivna, možda i hiperaktivna scenografija Stjepana Filipeca ključna je za čitavu predstavu, kostimi Mine Petre kontrastiraju, ali i isprepliću dva dramaturška plana, a Barbara Matijević oblikovanjem je scenskog pokreta također dala bitan doprinos. U tom lancu, međutim, zakazala je jedna od ključnih karika – skladatelj. I upravo je zbog toga potencijalno odlična predstava ostala tek nedorađen projekt, u okviru jedne sada već gotovo okamenjene redateljske poetike.
 
Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Brezovčev 'Okovani Galileo' otvara kazališnu sezonu u MSU
'Okovani Galeileo' - nova predstava Branka Brezovca

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici