40.PIF Post Festum

07.09.2007. Print | Pošalji link

U kulturi jubileja, kakva je naša, gdje starost znači i veličinu i kvalitetu, četiri destljeća jednog festivala zaista je prigoda za podizanje spomenika samome sebi.

Unatoč čestitkama i dobrim željama, onim iskrenim i onim malo manje iskrenim, Međunarodni festival kazališta lutaka ili skraćeno PIF, propustio je to učiniti, zabavljen, jednostavno, preživljavanjem. Jer PIF redovito ima više gostiju i bogatiji program od mnogih razvikanih smotri, koje se puno glasnije žale na nedostatke infrastrukture ili nedovoljna sredstva. U takvoj situaciji, čak i kad mu navodno prijeti reorganizacija, ili u skladu s gradskom kulturnom politikom, podvođenje nekoj instituciji, PIF nije ni mogao svoj četrdeseti rođendan proslaviti drukčije nego radno, a to ponovno znači - punim dvoranama.

Upravo zato što je pomalo na margini društveno važnih kazališnih zbivanja, svako je izdanje PIF-a prilika za odmor od uobičajenih rituala takozvanog građanskog kazališta. Riječ je o paradoksu koji zaslužuje značajniju obradu: dok na lektirne predstave gradskih kazališta stariji, roditelji ili nastavnici, mladu publiku nasilno guraju u kazalište, s PIF-om je drukčije jer su uglavnom djeca ona koja tjeraju starije. No, to je samo jedna od specifičnih razlika između PIF-a i ostatka scene, pa čak i one domaće lutkarske, kojoj čak ni četiri desetljeća kontinuiranog dolaska lutkara iz cijelog svijeta ne uspijeva otvoriti oči i razviti kreativnost.

U želji da zagrebačkoj publici pokaže sve ono što joj nedostaje, a to je lutkarstvo sa srcem i dušom, a ne samo rutinski odrađen posao, program PIF-a se i ove godine sastojao od predstava najrazličitijih u izradi i izgledu lutaka, tehnikama kojom su animirane ili pak pričama koje pričaju. Tri su se gostovanja pritom postavila kao problemska žarišta, a znakovito je da nijedno nije domaće. To međutim, nije jedina poveznica jer i talijanski Teatro Del Carretto, češko Kazalište Alfa i nizozemski Stuffed Puppet Theatre, lutkarsku igru kombiniraju s klasičnijim poimanjem glume, i kroz tu suigru dolaze do značajnijih rezultata nego kad lutkari ostankom u sjeni pokušavaju iluziju zadržati do kraja predstave.

Talijanska Snjeguljica, predstava koja živi već dvadesetak godina, pritom je formalno najzatvorenija, čemu pogoduje i operni predložak, ali unatoč time ograničenom manevarskom prostoru uspijeva zadržati koncentraciju publike, čak i one najmlađe. Gotovo cijepljena protiv humora, ona je gotička u pravom smslu riječi, daleko od diznijevskog šarenila, ali s pomalo rezerviranom, hladnom ljepotom kakvu se još rijetko pronalazi. Upravo suprotnim putem, humorom i parodiranjem klasičnog predloška, išli su plzenski lutkari iz Kazališta Alfa u obradi Dumasova «Tri mušketira». Klasični ginjoli i njihova međusobna okrutnost ne bi, međutim, bili toliko zanimljivi da predstavu ne prate komentatori i glazbenici ispred same lutkarske kutije, kojima se pak u songovima pridružuju i oni čije je mjesto uglavnom iza paravana.

Koliko god Česi bili zabavni, a Talijani dosljedni, glavna zvijezda 40. PIF-a s punim je pravom bio Neville Tranter, Australac na već tridesetogodišnjem radu u Nizozemskoj, i njegov Stuffed Puppet Theatre. Višestruki zagrebački gost nije slučajno u samom vrhu svjetskog lutkarstva, ali bi se o njegovoj vještini, čak i bez obzira na raznorodne a ponekad i bizarne teme njegovih predstava, trebalo govoriti u drukčijim terminima od uobičajenih kad je riječ o animiranju neživog. Posljednji dani u Vučjem brlogu, berlinskom bunkeru u kojem su Hitler i najbliži suradnici čekali Ruse, u međuvremenu je postala poželjna tema filmova i kazališnih komada, no Tranter ju je u predstavi «Schicklgruber alias Adolf Hitler» odradio nešto ranije, na specifičan i ujedno fascinantan način. Olakotna okolnost pritom je činjenica da su njegove lutke tek nešto manje od njega samog, ali u tome se, pored vrhunske vještine, i skriva tajna njegove kazališne magije. Za razliku od ostalih, Tranter na pozornici igra zajedno s lutkama, čak je i jedan od likova u predstavi, i time ruši barijeru koja obično sputava ili minorizira lutkare. Zato i ima potpuno pravo kad svoje lutke naziva kolegama, iako bi ga umjesto lutkarom trebalo prvenstveno smatrati glumcem, a njegovo kazalište na samoj granici između lutkarstva i navodno najteže glumačke discipline - monodrame. Paradoks koji se u takvoj igri otkriva možda je  najbolje opisati ovako: kad u Tranterovoj ruci progovori lutka, i kad se iza nje vidi njega, čak se i gledatelj koji nije pretjerani poklonik lutkarstva pita zašto on ponavlja ono što je lutka već sama rekla. U susretu s takvom vještinom, kad čak i lutka ostavljena sa strane ponekad ima neki čudni sjaj u oku, svaka je dramaturška nedorečenost Tranterovih predstava nevažna.

Zbog takvih trenutaka već četrdeset godina postoji PIF, i sudeći po svemu, to bi trebalo biti – sasvim dovoljno.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
PIF 2009.
PIF 2009.
Festival posvećen kraljici lutaka
PIF 2008.
Stari PIF s novim programskim segmentima
41. PIF posvećen obljetnici ginjola
Zagrebački holding upravlja i lutkama
Nastavlja se holdingizacija zagrebačke kulture
5. Festival svjetskog kazališta: suvremenost i angažman
Čak i lutke odbijaju igrati Adolfa Hitlera?

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici