Sumrak bogova

20.09.2007. Print | Pošalji link

Kad je pokrenut Festival svjetskog kazališta, jedno od glavnih uporišta njegovog programa bila je i takozvana prosvjetiteljska funkcija.

Najava o postavljanju Zagreba na kazališnu mapu Europe u međuvremenu nije korištena tako često kao na početku, jer smotra od nekoliko inozemnih predstava teško da će što promijeniti u tom smislu. Osim toga, zagrebačkom i hrvatskom kazalištu, ali i publici, važnije je ono što dolazi nego kako će to odjeknuti u svijetu, pogotovo zato što je uglavnom riječ o produkcijama kojima je Zagreb tek jedan od više-manje usputnih stanica turneje. Ono što zaista jest važno je raspon kazališnih poetika koje takva gostovanja donose u ovu sredinu, a za njihovo prihvaćanje, ili barem objavu postojanja, gotovo da uopće nije važno je li riječ o proizvodu iz Berlina, Moskve ili Aškabata.

Treća predstava na rasporedu petog izdanja Festivala svjetskog kazališta, a riječ je upravo o produkciji nekad legendarnog Slovenskog mladinskog gledališča, tako donosi kazališnu sliku koja je samo naizgled nova, a zapravo crpi iz tih najboljih dana i više nego što bi možda željela. Diego de Brea izgradio je ime pouzdanog, ne toliko inventivnog koliko usiljeno cerebralnog redatelja, što naravno nije loše, pogotovo u Mladinskom koje zadržava svoje programske smjernice. Prošle sezone de Brea je tamo postavio nešto što naizgled zvuči kao zahtjevan eksperiment – kazališnu preradu filmskog klasika Luichina Viscontija «Sumrak bogova». Kako je riječ o filmašu izuzetng stila, ni kazališna obrada nije mogla biti puko prepisivanje, i tu je redatelj oslobodio maštu koja to i nije.

Naime, priču o propasti velike i bogate aristokratske obitelji u vrijeme uspona nacizma u Njemačkoj, de Brea nije ni želio postaviti uvjetno rečeno realistički, pa je pribjegao stiliziranoj obradi, redukciji teksta za račun hipertrofirane simbolike. Rezultat je predstava koja donekle nalikuje kanoniziranim predstavama iz radionice Tomaža Pandura i Eduarda Milera, ali riječ je samo o naslanjanju na prethodnike, jer de Breu ne treba tako olako odbaciti. Prije svega, njegova želja da se bavi temom uspona nacizma i njegove prožetosti, čak i međusobne uvjetnovanosti s logikom krupnog kapitalizma, i to baš preko Viscontijevog filma, a ne suvremenijih dramskih tekstova, govori ne samo o intelektualnoj nego i umjetničkoj hrabrosti.

No, bez ilustrativne lascivnosti i psihološke nijansiranosti koje nudi film, kazališni «Sumrak bogova», koliko god promišljen u svakom detalju, pri kraju svojeg trajanja od dva i pol sata rezultira tek obnovom klišeja o dekadentnoj buržoaziji, kojoj, najlakši je ali i pogrešan zaključak, ni ne preostaje drugo nego da se ubije, ili bude ubijena srodnom rukom. U polaganom ritmu, koji paradoksalno prije skicira nego što profilira odnose i likove, redatelju je bilo važnije uspostaviti estetiku cijele predstave, nego razviti priču. S druge strane, elaborirani kostimi, te simbolična i minimalistička scenografija koji izvođačima ne dopuštaju ekspresivniji angažman, kvalitetna je razrada neuroze kao rezultata potisnutih čežnji takozvanog visokog društva. Teza je dosta stara, a u psihološkoj potki poziva i na teorije o seksualnoj pozadini svakog totalitarizma, ali sve to je već poznato, tako da de Brein «Sumrak bogova», unatoč činjenici da mu se formalno gotovo i nema što prigovoriti, ne uspijeva reći ništa novo o toj nažalost i dalje intrigantnoj temi.

I dok slovenska predstava jest prije svega stilistička vježba, iako joj to nije bila namjera,  monodrama «Kralj Lear» u izvedbi turkmenistanskog glumca Anne Melea, trebala je biti sve samo ne to. Egzotika susreta s kazalištem Središnje Azije u podtekstu je imala susret s iskonskim, a zbog činjenice da je riječ o obradi Shakespearea, spoj je trebao biti eksplozivan. Mele, međutim, iako jest vješt izvođač, ne vodi svoju monodramu dalje od onoga gdje su već stigla antropološka istraživanja eminentnih kazalištaraca, a zbog nomadskog prizvuka izvedbe, s ritualnim rastvaranjem tepiha-pozornice, podsjeća najprije na daleka putovanja Petera Brooka. Zanimljivije od same priče je ipak to što se kroz samospoznaju poludjelog vladara od Anne Melea čuju rečenice koje i u svijetu uređenijem od Turkmenistana zvuče politički točno i proročanski. Zato se, i pored opasnosti upadanja u pogrešno neokolonijalno čitanje, ovakvog «Leara» može shvatiti i kao disidentski kazališni čin, što mu je, pored količine izvođačevog znoja, i najveća vrijednost.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Stojsavljević u 'Puli', o gradu i ljudima
Vladimir Stojsavljević Vaki objavio roman 'Pula'
Hrvatski P.E.N. o Drugom svjetskom ratu
Drugi svjetski rat, holokaust i književnost danas
Otkrivanje nebesa - Harry Mulisch
Objavljena knjiga 'Napulj i druga imaginarna mjesta' Nenada Ivića
Nenad Ivić: Volim razgovarati s mrtvima
Sarajevo Film Festival 2009.
Sarajevo Film Festival ponovo ugošćuje velike zvijezde
Recesiji usprkos, pokrenuta izdavačka kuća Novela

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici