FSK 2007. - prigušeni odjek neuralgičnih točaka svakodnevice

26.09.2007. Print | Pošalji link

Prigušeni odjek neuralgičnih točaka svakodnevice i klasici obrađeni naizgled suvremenim kazališnim metodama, zajednički su nazivnik i repertoara ZKM-a i petog Festivala svjetskog kazališta.

Iako za prijašnja izdanja to ne možda i ne vrijedi, jer bilo je tu ipak i Lepagea i Barbe, ove je godine Festival svjetskog kazališta pokazao i to da ga više ne zanima niti ono uvjetno kazališno rubno, u smislu Delbona ili Živadinova, nego tek ono što je ne samo moguće, nego zapravo već dobrim dijelom i izvedeno u protekle tri ZKM-ove sezone. Pitanje je, međutim, služi li festival tek legitimiranju jednog mandatno-programskog usmjerenja, kao što se, uostalom, već i za Eurokaz uvriježeno pita služi li promociji tek osobne poetike.

Bilo kako bilo, posljednja dva gostovanja na petom Festivalu svjetskog kazališta bili su favoriti glavnih struja među njegovom publikom. Skloniji alternativnijem kazališnom izrazu očekivali su od Joëla Pommerata i predstave «To dijete» čak i više nego od Árpáda Schillinga i njegove «Crne zemlje», dok su ljubiteljima klasike, kako dramske tako i izvedbene, apsolutno najvažnije bile «Tri sestre» Radionice Pjotra Fomenka. Takva selekcija priziva zlokobnu sintagmu «za svakoga ponešto», ali Festivalu svjetskog kazališta je ionako tek svijet granica.

Pritom je Fomenkov redateljski nježni sraz s Čehovom manji problem. Postaviti «Tri sestre» u realnom omjeru, bez kraćenja i bez snažnijih intervencija, izuzme li se dodani lik samog Čehova koji je Stanislavskom nekoliko puta rekao zbogom!, bio bi samo korak dalje od Vasilija Senjina ili Ivice Kunčevića kad Fomenko ne bi imao ansambl kojem vjeruje, i s kojim, kako kaže legenda, predstavu stvara po godinu dana ili još više. Rezultat, fascinantniji pri prvom susretu kad je ista kompanija u Zagrebu gostovala s «Ratom i mirom», ipak je prije plod te dugogodišnje suradnje redatelja i izvođača, nego susreta s ovim ili onim klasikom. «Tri sestre», naime, uvijek, čak i nenaklonjenom gledatelju, «prorade» nakon požara, makar ih se igralo isključivo govorom, sjedeći za stolom osvijetljenim tek jednom svijećom, kako je to svojedobno učinio Tomi Janežič. Tako je Fomenkovom Čehovu teško naći zamjerku, a lako svaku pohvalu, ali samo pod uvjetom pretpostavke da kazalište nije umjetnost sama po sebi, nego izdašna i multidisciplinarna ali ipak izvedbena derivacija dramske književnosti ili, kraće rečeno – medij.

Nešto je veći problem Joël Pommerat i njegovo dijete, predstava koja je u potpunosti, od teksta do režije, autorski rad, iako je nastala na temelju narudžbe  gotovo terapeutskog igrokaza o narušnim obiteljskim odnosima. No, «To dijete», kako glasi naslov konačnog proizvoda, daleko je od zahtjeva naručitelja, dok se ipak s njim na čudan način igra. Umjesto lako shvatljive i otvoreno odigrane obiteljske drame u deset epizoda, Pommerat nudi stilski oplemenjen ali bitno ohlađen i glazbenim pasažima zasićen zbroj prizora iz obiteljskog života. Svaka gledateljska interakcija, poistovjećenje ili katarza u scenama obračuna između generacija, a najčešće ipak čovjeka samim sa sobom, onemogućena je u startu, i upravo to, a ne tema, čini predstavu zanimljivom na više razina. Pommerat nije uspio prenijeti emociju klasičnim kazališnim putem, u čemu je, Fomenko sigurno bolji, nego ju je naprotiv sveo na arhetip, ali iskazan monokromatski. Ono što protagonist psihološkog realizma zove «konačnim obračunom», a koji je, na primjer, Luk Perceval u «Smrti trgovačkog putnika» doveo do doslovno zapjenjenog paroksizma, Pommeratovi glumci izvode tako da postignu povišeni ton, i na njemu jednolično izgovore sve svoje nade i očekivanja, ali i strahove i frustracije, plod zatomljenih zamjerki, bijesa i mržnje. U tradicionalnoj dramaturgiji svaki od tih prizora bio bi klimaks, u fragmentarnoj su oni gotovo konstatacija stanja, i ukoliko je njihova čak i terapeutska snaga u tome da publiku uvjere u svakodnevnost i nespektakularnost patoloških obiteljskih odnosa, onda predstava ima naručenu funkciju. Međutim, kao kinematografsko neinteraktivni i mračni varijete, «To dijete» je primjer kvalitetnog novokazališnog kraćenja zbilje, ali pomalo izgubljene veze s predloškom, što i nije toliko negativan zbroj. 

Najboljom predstavom poprilično ujednačene, informativne ali tek iznadprosječne selekcije petog Festivala svjetskog kazališta na koncu ipak ostaje spomenuta «Crna zemlja», i ne samo zbog prikazanog omjera autorstva i zbilje.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Festival svjetskog kazališta 2009. - završni komentar
Zvijezde na Festivalu svjetskog kazališta
Autorski projekti u fokusu Festivala svjetskog kazališta
Isabellina soba - Jan Lauwers
Festival svjetskog kazališta 2009. - izvještaj prvi
Muzički Biennale Zagreb 2009. – zaključak
Dodjela Europske kazališne nagrade u znaku jastoga
Kazalište - godišnji pregled 2008.
Pijani proces - Ivica Buljan
Festival svjetskog kazališta 2008. - završni komentar

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici