Pir malograđana - Paolo Magelli

28.09.2007. Print | Pošalji link

U oskudnom vremenu, koje, unatoč uvjerenju, i nije kazališno nezanimljivo, ova zagrebačka sezona otvorena je i prije prve službene premijere u jednom od velikih gradskih kazališta.

I to izvedbom, ne na periferiji, nego na periferiji koja je postala susjedstvom. Možda ne treba tražiti simboliku u činjenici da je prije ZKM-a, Gavelle, Hrvatskog narodnog kazališta i ostalih institucija metropole prva krenula baš Scena Gorica u Pučkom otvorenom učilištu Velika Gorica, ali to jest podatak koji daje naslutiti da se južno od metropole, ali još uvijek dovoljno blizu, nešto događa.

Iako Brechtov «Pir malograđana» nije prva produkcij Scene Gorica, on je ipak njezin najveći i najzahtjevniji produkcijski zalogaj. Nakon njega je se više ne može lako otpisati kao samo još jednu marginalnu produkcijsku kuću koja dječjim i lutkarskim predstavama zadovoljava ciljanu, i možda najbolju publiku. Pored voditeljice tog kulturnog centra Velike Gorice, glumice Senke Bulić, za taj korak su jednako zaslužni i redatelj Paolo Magelli i birana glumačka ekipa, od Nine Violić, braće Navojec, Milana Pleštine i Rakana Rushaidata, Ane Begić, Perice Martinović i Ive Visković.

«Pir Malograđana» ostao je zagrebačkoj publici u izvrsnom sjećanju nakon predstave koju je prije dosta godina u Kerempuhu ostavio Eduard Miler, i koja je još uvijek, iako odavno nažalost skinuta s repertoara, ostala najboljim primjerom nedosljednosti domaćih repertoara, ali i mogućnosti da se i u Satiričkom kazalištu dogodi nešto izuzetno. Brecht je i inače bijela mrlja domaćih kazališta, jer ga kao jednog od najvažnijih autora prošlog stoljeća u posljednje vrijeme izvode samo Komedija i Kerempuh, čiji nazivi zorno oslikavaju njihova programska usmjerenja. Na sreću, i to se mijenja, ali samo na račun njegovih najpoznatijih tekstova, pa ove sezone osim «Pira» u Velikoj Gorici, i HNK planira «Operu za tri groša».

Sam je pak «Pir malograđana» komad koji je u Brechtovom, višestruko opterećenom, a u današnje vrijeme čak i pomalo zloglasnom opusu, najlakše i najbezbolnije postaviti, bilo kad i bilo gdje. U njegovom je središtu ritual vjenčanja, na kojem se svi pokušavaju pokazati boljim nego što jesu, pa se onda njihova maska topi pod utjecajem alkohola i međusobne netrpeljivosti, dok se iza njih namještena scenografija građanskog života i braka nezaustavljivo lomi. Ta slika funkcionira i bez dodatnog značenjskog opterećenja, teatralizacije, kontekstualizacije ili izvedbene pozlate.

No, ako se kolač afirmira time da ga se jede, što je navodno bila Brechtova omiljena uzrečica koja ukratko opisuje i njegov stav prema teoriji ali i svrsishodnosti ne samo izvedbenih umjetnosti, Paolo Magelli «Pir malograđana» postavio je bez aluzija na hrvatsku zbilju, bez prelaska rampe, s čistom i otvorenom igrom ansambla i pokojom notom osobnog stila. Ono malo mađelijevskog urlanja i polijevanja ionako je lako spojivo s predloškom, pa ne iznenađuje niti čudi da se malograđanska sličica, s neizbježnim marcipanskim figuricama na vrhu torte, nije odmaknula dalje od jednostavnog, gotovo plošnog čitanja. Možda iza toga stoji svjesna namjera da se ne inzistira na raspadu svih vrijednosti, jer o tome već dosta znamo i skoro da je nepotrebno to naglasiti s pozornice, nego na sklonosti ritualu koji se uvijek pretvori u svoju suprotnost. Ovakav «Pir malograđana» prije govori o laži, i to svjesnoj laži, i o samozavaravanju pojedinaca, i zato namjerno ne dostiže didaktičnost, ono što Brechtu najviše zamjeraju, globalne i neprolazne metafore. Slilčnim putem išao je i Krešimir Dolenčić kad je u Komediji postavio «Mutter Courage», gdje je također forma bila jača od sadržaja, što možda govori i o tome da se Brechta, nažalost, još jedino tako može dovesti na domaće scene.

Ipak, velikogorički «Pir» nije predstava bez vrijednosti jer, osim što pokazuje koliko je publika navikla na scene nasilja, dokazuje i da je, na mikro planu, prvi pogrešan korak robovanje jednom sasvim od značenja ispražnjenom ritualu kakvo je vjenčanje, s neizbježnim evergreenima «Ave Maria» i «Vjeruj u ljubav». Jednom kad se dopusti prevaga forme, sadržaju je afirmacija sve teža, pa i nemoguća. Ukoliko je to zaključak, možda čak i didaktičan, riječ je o predstavi koja je od Brechta uzela malo, ali je publici dala dovoljno.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Osvrni se gnjevno - Paolo Magelli
Zagrebački pentagram - Paolo Magelli
Pijani proces - Ivica Buljan
Splitski HNK novu sezonu dočekuje s brojnim nedoumicama
Kazalište - godišnji pregled 2007.

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici