Mećava - Aleksandar Ogarjov

03.10.2007. Print | Pošalji link

Na samom početku sezone još se relativno hladnih i optimističnih, nezasićenih, ako već ne i odmorenih očiju i glava pristupa čudu hrvatskih repertoara.

No, prvom ovosezonskom premijerom, Dramsko kazalište Gavella iznenadilo je i svoju vjernu publiku i one koji se u tu skupinu ne mogu ili ne žele svrstati. Bilo je najavljeno da će Puškinova «Mećava» u režiji ruskog gosta Aleksandra Ogarjova biti nešto posebno, no kako su senzacionalne i senzacionalističke najave u domaćem glumištu postale praksa, nažalost i jedina usvojena od razvijenijih kazališnih tržišta, gotovo ništa nije moglo pripremiti poklonike dramskog kazališta na ono što ih je dočekalo kao prva ovosezonska premijera.

Aleksandar Ogarjov, domaćoj publici donekle poznat zbog ruske produkcije «Svećenikove djece» Mate Matišića i Ionescove «Ćelave pjevačice» u splitskom HNK, po vlastitom je priznanju u ruskim kazalištima redovito bivao odbijen kad bi ponudio dramatizaciju nevelike novele Aleksandra Sergejeviča. Romantičarska do krajnjih granica, to je priča o tajnom vjenčanju, kobnoj igri sudbine i vjeri u, ponekad poistovjećene, ljubav i Boga, koja spašava, liječi i učini da sve na kraju sretno završi. Kratka Puškinova novela sama po sebi i nije neki predložak, pogotovo ne za cjelovečernju predstavu, ali kazalište ionako nije samo izigravanje pisanog materijala. No, tu postavku je Ogarjov dotjerao do hipertrofije, pa je količina ubačenog u ovu predstavu upravo nevjerojatna. Rezultat je, međutim, kao i u kulinarstvu kad se pretjera čak i s najboljim i najfinijim začinima, gotovo neprobavljiva smjesa.

Ni manje ni više, Ogarjov je u «Mećavi» i preko nje namjeravao prikazati rusku dušu u svoj njezinoj pozamašnosti, sa svim različitim licima, uzvišenostima, niskostima, vrlinama i manama. Već se u toj namjeri javlja određeni filozofski problem, no laici ne bi trebali suditi o duši, jer o njoj, nažalost i nasreću, sasvim dovoljno govore oni koji su za to plaćeni: svećenici i umjetnici. No, Ogarjov, iako umjetnik, možda ipak nije htio baš tako ozbiljno raspravljati o duši, nego tek ocrtati njezine najčešće i najkarakterističnije manifestacije. Kako to puno bolje prolazi u humornom ključu, jer komedija je bliža kolektivitetu od tragedija koja je uvijek najprije pojedinačna, i to ne samo zbog čuvene Tolstojeve rečenice, «Mećava» ima sličan pristup kao i recimo Goldoni u «Ribarskim svađama» ili pak Miljenko Smoje u svojim velo i malomišćanskim kronikama. Mentalitetnoj komediji pritom ne treba iskliznuće u sarkzam ili grotesku, jer ukoliko zaista jest pokazivanje lica i naličja ljudi, već joj je i sama tema dovoljna. I za «Mećavu» indikativan primjer je Gogoljev «Revizor», još jedna predstava s repertoara kazališta Gavella, gdje je izvedbena groteska, koliko god kazališno opravdana kao transformacijska vježba i produkcijska posebnost, humornoj strani izvornika nanijela samo štetu. S druge strane, «Revizor» jest komad bitno mračniji i uvijek aktualnim značenjima zasićeniji od Puškinove pripovijetke.

Znajući sve to, ruski je dramatizator i redatelj od «Mećave» napravio ono što je Dolenčić tek zacrtao: likove je sveo na funkcije, glumce na marionete a sveukupnu scensku sliku na presliku lutkarstva. Takav «figurentheater», zanatski doduše istesan i redateljski sinkroniziran kao rijetko kad ne samo u Gavelli, zaista jest donekle radikalni eksperiment koji u sebi nosi i klicu komentara hrvatskog glumišta i njegove spremnosti na ozbiljno dramsko kazalište. Unatoč tome, predstava ima neka izvanredna rješenja, zavodljivo snovitu i bajkovitu atmosferu, pokoju zaista duhovitu situaciju i ansambl koji očito uživa u ovakvoj igri. Međutim, Ogarjov je pretjerao, izgubivši kompas pri izboru glazbe i nesputanoj mogućnosti insceniranja baš svakog detalja, nimalo važnog za cjelinu nego tek za neograničeno gomilanje spomenutih začina.

Ova ipak preslatka torta, prenatrpani san koji se pretvara u košmar i bajka toliko elaborirana da guši svoju bajkovitost, tako na koncu ne bi trebala biti jedna od tek četiri ili pet produkcija koliko ih u sezoni ima Dramsko kazalište Gavella. Pored svih suvremenih drama koje vrijedi postaviti, ovakva je «Mećava» ipak uzalud potrošen trud, jer nakon nje ne ostaje ništa osim malo dobrog raspoloženja, a puka razbibriga je premalo za proizvod kazališta koje bi se zvalo dramskim.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Gavelline večeri 2009.
Turandot - Vasilij Senjin
San Ivanjske noći - Aleksandar Popovski
«San Ivanjske noći» – radikalno skraćeni Shakespeare u Gavelli
U 'Mećavi' je veći metež iza scene nego na njoj
Dani satire u potrazi za kvalitetnim humorom u kazalištu

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici