The Lastmaker - Goat Island

13.10.2007. Print | Pošalji link

Američka izvedbena skupina Goat Island u Zagrebu ima gotovo kultni status, zahvaljujući mnogostrukim gostovanjiima na Eurokazu, koji je njihov vjerojatno najvjerniji europski promotor.

Unatoč usponima i padovima tog festivala, ne može mu se oduzeti nos kojim njuši rijetke otoke novokazališnog neuvjetovanog djelovanja, i ponos kojim ih prihvaća onoliko dugo koliko oni slijede svoje primarne programatske postavke. Goat Island su u tom, ali i ne samo u tom smislu, jedni od najzagriženijih i najizdržljivijih, u domaćem kontekstu i ne samo po tome prispodobivi, recimo, poziciji Damira Bartola Indoša.

Ipak, svaka usporedba, osim možda s produkcijama bitno mlađe BAD Co., između domaćeg glumišta, čak i ovog svjesno okrenutog od matice repertoara gradskih i nacionalnih kazališta, nemoguća je i zapravo nepotrebna. Kao što je svaki pravi umjetnički izraz autentičan sam po sebi, tako je i poetika Goat Islanda samonikla na vjerodostojnosti uvjerenja i ustrajavanju na vlastitom načinu rada, nepromjenjivom osim svojom odlukom. Iako se između njihovih produkcija - a do praizvedbe predstave znakovitog naslova «The Lastmaker» u Zagrebu su gostovali već četiri puta - može pronaći pokoja razlika, osnova procesa nastanka i glavne crte same izvedbe u principu su iste.

Predstave Goat Islanda, iako ih tradicionalisti teško mogu gledati, ne predstavljaju neku vrstu proširenog performansa ili akcije, i to je ono što najprije zbunjuje. Mnoge je novokazališne eksperimente čak i naklonjenima lako svrstati u ladicu samoiscprljujućeg šokiranja, ili pak igranja sa strukturom isključivo igre radi. Međutim, Goat Island u svakoj predstavi obnavlja svoje zajedništvo kroz najprije intelektualnu, a onda i izvedbenu pustolovinu koja primarnu temu, ili čak i samo motiv, realistično ili krajnje maštovito zadan, razvija u nedogled sve dok od njega ostane neprepoznatljivo malo. Ono što je pritom važno, pored same potrage, rezultirajući je materijal koji se opire lakoj i brzoj interpretaciji, i koji ponekad podsjeća na nešto samo da bi se od asocijacije što brže udaljio.

S druge strane, minimalizmom rekvizita i pozorničke pirotehnike svake vrste osim izvođačke sposobnosti i tijela spremnih na ne samo fizička iskušenja, Goat Island priziva pravovjerne, protestantske korijene Amerike kakvu zaziva. Politička i svejetonazorna potka ne bi trebala biti primarna u prepoznavanju rada izvedbenog kolektiva, ali s obzirom da njihove predstave ne bježe od izrazito političkih, ali nikad banalno ili trivijalno problematiziranih tema, sama njihova pojavnost u izravnoj je suprotnosti s uobičajenom predodžbom o kazalištu supersile. Goat Island gomila samo izvedbeni i intelektualni potencijal svojih produkcija, dok im je pojavnost ogoljena i svedena na nužno, ali simbolički i više nego dovoljno. U izbjegavanju ekstravagancije u bilo kojem segmentu izvedbe, jer i osnovna oruđa, pokret i glas, rijetko izlaze iz okvira pristojne, svakodnevne okretnosti i čujnosti, njihove su predstave na trenutke monotone, i naizgled bezlične, ali to je tek prvi, varljivi dojam. 

S obzirom da je nova predstava Goat Islanda ujedno i njihova posljednja, ona dosljedno parazitira na završetku kao esencijalnoj činjenici svakog zemaljskog, ili, ako se tako želi reći, realnog postojanja, dok s druge strane raspravlja o esenciji onoga što se može nazvati dušom ili barem duhom. Time ponavlja strukturu prijašnjih radova, kad se kroz svakodnevne teme, od na primjer malih kućnih popravaka do malih kućnih zagađenja, zapravo govorilo o popravljanju svijeta i o globalnoj ekološkoj krizi. Na svaki način višeslojni, simultani i gotovo namjerno nerazrješivo enigmatski, radovi skupine Goat Island složeni su konstrukti onkraj dramskog – iako u njima postoji napetost, oni su u biti najprije iskaz, ali nikako jednodimenzionalan, kako to kod performansa često jest slučaj.

«The Lastmaker» je njihova duhovna posveta samima sebi, koja kao motive uzima posljednje riječi uglednika, dijelove tuđih izvedbi ili tekstova na eshatološke teme, pa čak i sam bijeg u vjerovanje kao izlaz iz bezizlaznosti kraja. Dovoljan korak pritom je posljednji nastup Lennyja Brucea, a korak previše - fizičko zazivanje Franje Asiškog, ali sveukupno Goat Island su u Zagrebu održali prvi koncert svoje oproštajne turneje. To je, očekivano, mali, klupski koncert, nikako ne i vrhunac dvadesetogodišnje karijere, nakon kojeg se, za razliku od Rolling Stonesa, koji lekciju o časnom uzmaku nisu naučili, više neće okupiti. S velikom temom kraja, i svojevrsnim ritualnim,a zapravo ironičnim uzašašćem kao posljednjim prizorom komada «The Lastmaker», Goat Island se oprostio od ovozemaljskog postojanja. Kao da su ikada i bili, u onom svakodnevnom, površnom smislu, «na zemlji».

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Gordana Vnuk
Eurokaz 2008.
Siromašno kazalište - The Wooster Group
Marin Blažević više ne vodi Teatar &TD
Američki, ali ne samo američki Eurokaz
22. Eurokaz: od obavezne lektire do ispitnih produkcija
Eurokaz u milosti Bože Biškupića
Eurokaz živnuo u novom uredu
Kazalište - godišnji pregled 2007.
Sezonu Teatra &TD otvara praizvedba skupine Goat Island

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici