Krijesnice - Janusz Kica

29.10.2007. Print | Pošalji link

Dijagram razvoja dramskog pisca može se crtati kao prostorna krivulja, s parametrima koji bi bili kvaliteta teksta, njegov uspjeh kod publike i kritike te naravno proteklo vrijeme.

Putanja Tene Štivičić, autorice koja je pažnju osvojila već 2001. tekstom «Nemreš pobjeć od nedjelje», u stalnom je rastu, jer je praizvedbom «Krijesnica» u Zagrebačkom kazalištu mladih i režiji Janusza Kice stagnirala na kvaliteti ali je zato sigurno uknjižila bodove kod publike. Razvoj je međutim, bio nešto skokovitiji, jer je njezin raniji komad naslova «Dvije» ostao zapamćen kao promašaj, iako to nikako nije bio, dok je prvi sljedeći veliki tekst «Fragile» praizveden u Sloveniji, pa, iako je gotovao u Zagrebu i Splitu, nije domaćoj publici pružen kao repertoarna činjenica.

Šteta je što se nijedno domaće kazalište nije odlučilo postaviti taj komad o imigrantima koji sanjaju bolju budućnost i zbog tog su sna spremni pretrpjeti štošta, jer tada bi i «Krijesnice» bile donekle razumljivije. Umjesto dramske igre definiranih likova, one su tek kolažno montirane epizode smještene izvan vremena i prostora – na aerodromski terminal. U takvoj klasičnoj drami zatvorenog sustava, likovi bi se htjeli jednostavno zapitati što je od njih ostalo, ali za to nemaju hrabrosti, ili im tu hrabrost autorica ne dozvoljava. Izgubljeni kakvi jesu, oni se pokušavaju vrtjeti u dramskoj radnji koje zapravo nema, jer je fragmentirana na kratke rezove koji ne dozvoljavaju drugo nego tipsku profilaciju.

Izlaz je, očekivano, humor, i on je najveća vrijednost «Krijesnica» - jer suvremene duhovite, a ipak civilizirane replike nažalost su rijetkost domaćih pozornica i treba ih cijeniti, čak i čuvati. Zato se i kvaliteta pojedinih prizora u ovom komadu najbolje može mjeriti brojem opakih, ciničnih, ali ipak smiješnih i zapravo ljudskih odgovora na sve ono ostalo što iritira ne samo na aerodromu: neželjenu nagradnu igru, nasrtljive prodavače, osorne službenike, upute zaštitarske službe ali i partnerovu nevjeru.

Tena Štivičić u ovaj se komad ne upisuje izravno kao prije, i više ne voli svoje likove onako kako ih je voljela u «Dvije», pa ih zato smanjuje na fragment sve dok svaka identifikacija i suosjećanje ne postane prije upisano od strane gledatelja nego autorice. Postupak nalikuje aktualnim televizijskim serijama, gdje publika najviše voli one s najviše problema, koji zapravo i nisu simpatični nego ih njihova ljudskost čini prihvatljivima. Likovi «Krijesnica» ljudskiji su onda kad su u zbiljskom problemu, pa makar taj bio trivijalan poput izbora salame u sendviču, nego onda kad su unaprijed svjesni da je riječ o beuspješnom pothvatu, kad pokušavaju oživjeti staru vezu ili, tek naizgled jednostavnije, prestati piti.
No, trajanje od tri sata predugo je za nekoliko humornih replika, čak i kad je riječ o prohodnoj predstavi na atraktivnoj sceni.

Sponzorski utjecaj na scenografiju može se opravdati ambijentom koji želi dočarati, iako malo bode domaće oči nenaviknute na takav product placement. Ipak, pozornica Slavice Radović naglašava dualnost prostora i komada: bliskost i intimnost u aseptičnom prostoru zračne luke i izgubljenost u golemoj hali namijenjenoj najprije što jednostavnijem tranzitu. Unatoč trajanju, Janusz Kica ne postiže čehovljanske tišine niti identifikaciju i zato se «Krijesnice» gledaju kao nekoliko epizoda sitcoma spojenih u fragmentarnu predstavu, čiji kraj nije definiran, a ono što služi umjesto kraja tek je isforsirani decrescendo. Slučajno pronađena dobitna srećka i Johnny Cash koji pjeva «One» od U2, kraj je koji se može čitati samo u ironičnom ključu, ali za to ne nudi razlog.

Indikativna nedosljednost režije čuje se i u govoru, jer iako se čini da bi ova drama mogla nastati bilo gdje u civiliziranom svijetu kojem je putovanje avionom normalna pojava, aerodromske čistačice ipak govore drukčije od svih ostalih. Ukoliko se ne očekuje da izvođači pokušaju barem u naznakama i govorom pokazati koliko je svijet zaista šaren, zašto se to onda tako jasno mora pokazati upravo likom čistačice? Možda zato što u prostor susreta ljudi ne treba vjerovati, i zato što je ovaj aerodrom samo lažna metafora zbiljskog mjesta susreta, a zapravo suvremena distopija gdje je najveći problem zabrana pušenja. U takvoj inscenaciji, čistačica koja govori drukčije od ostalih samo smeta, dok se Ruskinju i barmena latinoameričkih korijena prihvaća tek kad govore kao i svi ostali. «Fragile» je u i tom smislu bio svjetovniji, hrabriji i bitno uvjerljiviji komad, dok «Krijesnice» ostaju tek na trenutke lijepa slika koja brzo blijedi.  

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Sedam dana u Zagrebu - Tijana Zinajić
Orient Express ima novu stanicu – Zagreb
Kazališni 'Orient Express' na peronu 6 zagrebačkog kolodvora
Eurokaz 2008.
Kazalište - godišnji pregled 2007.

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici